POSTDEMOKRATIJA

0
150

Za OSVRT piše Željko Rutović

            U današnjem, kazaće se, savremenom dobu- postistine, postmedija, postindustrijalizma, postkapitalizma, posthumanosti, postčovjeka, postdemokratija je posljedičan fenomenološki diskurs u kojem se globalna civilizacija (s)nalazi. Inače, postdemokratija je termin koji je lansirao britanski sociolog i politikolog, profesor Kolin Krauč kojim je želio opisati nedostatak stvarne demokratije i sadržajnog učešća građana u stvaranju politika na svim nivoima, ističući da napredak postdemokratije podrazumijeva „sve veću političku moć u rukama preduzeća“. Ovim se hoće kazati da u ime efikasnosti, politika prihvata preduzetničke tehnike upravljanja, sve više odbacujući ubjeđenja, ideologije i vrijednosne stavove.

             U postdemokratiji i sistemu uspostavljene vladavine relativizacije nema ozbiljne široke debate u donošenju važnih odluka za sve. Živimo ili ne, u konceptu stvarne demokratije, pitanje je današnje civilizacije i izazova čovječanstva pred kojim se nalazi. Percepcija krize demokratije simbolizuje danas osjećaj mnogih ljudi na dešavanja na koje oni praktično nemaju uticaja, što dovodi do statusa degradiranosti, nemoći i nejednakosti. Otuda u dobu postdemokratije jedno od pitanja koje traži odgovor jeste da li demokratski mandat podrazumijeva i neetičnost politike? Očito da postdemokratija donosi rezultat po kojem političke „elite“ koriste i zlo-upotrebljavaju riječi originalnih demokratskih ideja koje onda u praksi- vršenju vlasti dobijaju suprotna značenja. Uprkos zaklinjanju u demokratske principe. U postdemokratiji, po definiciji, nosioci vlasti misle da se pravila ponašanja uvijek odnose na druge a nikad na njih, zato i ne trpe kritike argumenata te otuda pribjegavaju etiketiranju svojih političkih protivnika.

Pravni teoretičari, sociolozi, filozofi, argumentuju današnju sve veću krizu političkog legitimiteta, između ostalog u sve jačim odstupanjima od načela predstavništva, odnosno pozicioniranja demokratije oko odnosa društvene moći. Manuel Kastels, španski sociolog u knjizi „Kriza liberalne demokratije“, analizirajući duboku krizu demokratije i uzroke nezadovoljstva ljudi institucijama liberalne demokratije, između ostalog, konstatuje: „ Političari postaju društvena grupa koja brani svoje zajedničke interese prije nego interese onih za koje kažu da ih predstavljaju: formira se jedna politička klasa koja uz časne izuzetke, nadilazi ideologije štiteći jedino svoj oligopol“.

         Iz sveukupnog razočaranja politikom i demokratijom današnjice rađa se društveno i političko ponašanje koje transformiše slobodu, pluralizam, solidarnost, gdje demokratija između utopije i distopije čak i u glavama najdobronamjernijih doživljava negaciju oličenu sve više u nefunkcionalnim idejama društvenog kretanja, slobode, pravde i prave jednakosti.

              Postdemokratija svoje pojavne praktične oblike ispoljava kroz različite hibridne modele erodiranja slobode ljudi u okviru kojih autoritarne populističke politike i manipulativno digitalno nadzorni mehanizmi proizvode (ne)svjesni pristanak razmjene slobode za „komfor“ života bez građanske odgovornosti. Tek, povratak na temeljna načela demokratije postaje danas globalno utopističko-idealistički cilj od koga su na svoj način posebno daleko zemlje u tranziciji ili popularno kazano mlade demokratije, nespremne da izađu iz svog dugog adolescentnog doba.

           Konačno, odstupajući, drastično od izvornih načela demokratskog, postdemokratija kao dubinski društvenih fenomen utemeljuje kolektivnu predpolitičku psihologiju masa opredmećenu u informativnoj hibridnoj industriji koja projektovanim inženjeringom masovnog i masivnog manipulisanja održava isforsirano iskustvo potčinjenosti u cilju saglasnosti kako o aktuelnostima tako i prihvatljivim perspektivama političkih klasa. Jedan od gurua Silicijumske doline Tim O’Rajli inače će kazati da je doba „algoritamskog upravljanja“ došlo i da vlada treba da „uđe u doba masovnih podataka“.

            Svakako, ostaje otvoreno pitanje šta je pripremilo „uspjeh“ političkih akcija današnjih postdemokrata. Da li se između ostalog i u zamamnoj medijski nametnutoj „potrazi za srećom“ koja se redukuje na novac, šoping konzumerističku svijest i tabloidno- rijalitizovanu vulgarnu kulturu krije makar dio odgovora zašto je homo-sapiens 21.vijeka otupio od individualne svijesti kritičke misaone oštrice, dobrovoljno odstupajući od demokratije ka prostorima neizvjesnosti postdemokratije.

       Konačno, postdemokratija uvodi svojevrsni menadžment u političku arenu po receptima poslovnog iskustva i modela „države firme“ koja se tako svodi na tehno-racionalnost. Ova transformacija kako ističe prof Pijer Muso ima očigledne posledice samoograničavanja i depolitizacije države čija se uloga svodi na administraciju i upravljanje, dok sa druge strane se javlja politizacija korporacija koje šire svoju sferu moći daleko izvan klasičnih aktivnosti u proizvodnji. Jednostavno i stvarno korporacije u dobu postdemokratije teže i sve više uspijevaju da postanu nova političko-kulturna sila koja svojim mehanizmima decentralizuje politički sistem.