Labinot i Julija (Labinot stradao u Kaluđerskom Lazu a Julija u Murini)

0
571

Labinot je stradao u Kaluđerskom Lazu 18. aprila 1999. godine, a Julija 12 dana kasnije, u Murini

Piše Zlatko Tutić

U normalnom svijetu to je mjesec kojim se obilježava dolazak proljeća i buđenje novog života. Dobro sam rekao, u normalnom svijetu. Dugačko ćemo hodati dok zasluzimo to „normalno“.

Razlog za to je prekompozicija ex Jugoslavije i krvave 90 – te koje su ostavile duboke rane koje svi skupa bolujemo i ne znam kako ćemo ih odbolovati kada se političari na vlasti i dalje bave prošloću, a budućnost ostavljaju za neke sledeće generacije.

Saga balkanska, doduše drugim sredstvima, traje prvenstveno perpetuiranjem narativa od prije trideset i više godina. Za takvo stanje veliku zahvalnost dugujemo srpskohrvatskom nacionalizmu i krvavom raspadu zajedničke države i političarima koji su sve to zakuhali znajući da će tu biti mnogo krvi, bola, patnje i razaranja.

Političari su tehnolozi vlasti i manipulacija lišeni empatije ali pošto su oni i tada kao i danas level za sebe, tj. ljudi koji koriste prošlost da bi rješavali svoje besmislene nacionalne frustracije preko leđa naroda koji kao da živi u svojevrsnom matriksu koji mu je zarobio um i slobodu razmisljanja.

Nova klasa političara, vidim, pokušava da nas prebaci na budućnost ali nisam siguran da su iskreni i da je Crna Gora zrela za to.

Nego da se vratim naslovu, odnosno rahmetli Labinotu Kastartiju i pokojnoj Juliji Brudar koji su jedne od mnogih žrtava tog vremena.

Dakle, april je mjesec sjećanja i na početak brutalne agresije, presuđeno kao UZP, na Bosnu i Hercegovinu i na koju godinu kasnije na smrt Labinota i Julije, dvije od mnogih dženetskih duša koje su samo statistika.

Labinot je stradao u Kaluđerskom Lazu 18. aprila 1999. godine, a Julija 12 dana kasnije, u Murini.

Onomad je bio dan sjećanja na zločin u Kaluđerskom Lazu i na smrt dječaka Labinota na kojem su se političari koje biramo obrukali. Naime, na ovom skupu pored predstavnika lokalne uprave Rožaje, porodica stradalih i nas iz medija, nikog više nije bilo.

Pitam se gdje su bili ,,samozvani državnici,, odnosno, politički izabranici albanskog naroda i u Crnoj Gori i na Kosovu.

Nije bilo predsjednice Kosova, Vjose Osmani, koja je te ‘99. godine bila u nekoj od izbjegličkih kolona koje su pokušavale da nađu spas. Imali ste gospođo moralnu obavezu da budete u Kaluđerskom Lazu ili da pošaljete Vašeg predstavnika.

Takođe, prozivam i predstavnike svih „albanskih“ partija u Crnoj Gori. Nastavljam da prozivam: Predsjednika, Premijera, Predsjednika Skupštine i resornog ministra u Vladi Crne Gore koji su verbalno za sveopštu katarzu, a suštinski su i dalje u 90 – tim godinama prošlog vijeka. Trebao je da budu prisutni i da makar za tih sat vremena zaborave opsesivno penjanje na korporativnoj ljestvici, jer je očigledno da tako doživljavaju politiku.

U kratkim životima Labinota i Julije jako je važan kontekst, jer ga i danas živimo, nažalost.

Siguran sam da se takva stvar neće dogoditi kada bude Dan sjećanja na poginule u Murini, odnosno na dan kada je poginula Julija.

Takođe, znam da će se tog dana „pobosti“, sa sve kravatama i predsjednik Crne Gore i predsjednik Vlade Crne Gore i predsjednik Skupštine Crne Gore i desetak ministara te iste Vlade, isti oni su trebali da budu prisutni i u Kaluđerskom Lazu, ako misle ono što govore.

Ako pokušam da pravim paralelu između ta dva događaja, samo ću pogriješiti, jer Labinot i Julija su bili samo djeca koje je politika ubila. Ne interesuju me ni različiti aršini, ni motivi zbog kojih političari na takva okupljanja dolaze ili ne dolaze. Interesuju me samo ove dvije nevine duše koje su našle smiraj, njihovo stradanje je besmislena i ukalkulisana smrt radi smrti.

Poenta ovog teksta je da Labinota i Juliju doživimo isto u suprotnom se samo vrtimo u krug, odnosno ispada da se iz prošlosti može naučiti, da se iz prošlosti ništa ne može naučiti.