MARKO VEŠOVIĆ –  „UMRO SAM, ALI JOŠ ME IMA“

0
723

Piše: prof. dr Draško Došljak

„Ja sam po nacionalnosti Jugoslaven“, govorio je Marko Vešović, “ ali sam bio i ostaću za čitav život Marko Darinkin, sve drugo je višak. Darinka me rodila kako bi imala u kome da, iza njene smrti, nastaviti život njena ljudstvenost. To jest njen jezik“.

Vijest o smrti  (17. avgust 2023) profesora i književnika Marka Vešovića budi emocije na njegovo književno i naučno stvaralaštvo i biografiju. A, u biografiji stoji: Rođen je 1945. godine, u selu Pape, opština Bijelo Polje, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Filozofski fakultet u Sarajevu, a postdiplomske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kao profesor radio je  u autosaobraćajnoj školi i u gimnaziji „Pero Kosorić“. Godine 1976. izabran je za asistenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je radio do 1986., zatim postaje urednik u Izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Na sarajevski Filozofski fakultet vratio se 1992. godine, gdje je 2000. obranio doktorat na temu „Jezik u poeziji Radovana Zogovićeva“.

Vešovićeve knjige: Nedjelja (poezija, 1970); Antologija najnovijeg bosanskohercegovačkog pjesništva (1974); Osmatračnica (poezija, 1976); Sijermini sinovi (poezija, 1979); Rodonačelnik (roman, 1982); Četvrti genije: ogled o jednom naučnom skandalu (polemika, 1988); Smrt je majstor iz Srbije (proza, 1994); Kralj i olupina (poezija, 1996); Na ledu zapisano (eseji, 1997); Moj svijet izgubljeni (2000); Poljska konjica (poezija, 2002); Bosanska priča (proza, 2003); Markovi konaci (proza, 2005); Rastanak s Arencanom (2006); Dok prelazim u mumiju (2007); Da je barem devedest treća: decenija i po bosanskohercegovačkog pjesništva (2009); Tunjo veliki i u tunje mali (2009); Bijeg na visoravan: priče (2010); Miško Kesedžija i njegove bize: esej o montenegrinjskom zlu (2012); Njih tri (2016); Bijeli glog iz Papa (2016); Poezija Emily Dikinson (prijevod zajedno zajedno sa Jasnom Levinger, 1986); Šarl Bodler, Cvijeće zla (prijevod, 2000); Chiedo scusa se vi parlo di Sarajevo (izdanje na talijanskom, 1996).

Nagrađivan je  brojnim priznanjima: 1970. Brankova nagrada; 1971. Nagrada Trebinjskih večeri poezije; 1979. Nagrada ”Svjetlosti”; 1982. Nagrada ”Svjetlosti”; 1989. Nagrada ”Svjetlosti”; 1993. Fund for Free Expression Award; 1997. Otvoreno društvo BiH SOROS za knjigu eseja.

O svom zavičaju i djetinjstvu, dr Marko Vešović je govorio: “Na sjećam se šta sam želio biti. Znam da sam Simeunu, đedu po majci, kao gimnazijalac prijetio: “Jednog dana, kad izučim za gospodina, i kad ti, Sićo, budeš morao skidati kapu preda mnom”… Inače, moje djetinjstvo u Papama je bilo čisti pakao. Bio sam “izdajničko kopile”, jer su mi oca kao ibeovca strijeljali u potoku. Ali danas, u sjećanju, Pape iz djetinjstva su mi raj. To je znala i moja majka Darinka. Jednom nam je rekla: “Muke iz đetinstva potlje su slatke ko med”. Danas imam jedino Pape đe više niko ne živi. Jedan moj prijatelj iz Sarajeva, u Šaovićima, đe sam završio osmoljetku, pitao je: Đe je kuća Marka Vešovića, hoću da je obiđem. Džabe ćeš ići, rečeno mu je. Te kuće više nema, a u Papama više ne živi niko. Mislili su na Gornje Pape“.

O prvim pjesmama i svojoj poeziji, Vešović je, jednom prilikom,  izjavio: „Ne znam kad i gdje sam objavio svoju prvu pjesmu. Napisao sam do sada 22 knjige poezije. Dvanaest objavljenih i deset neobjavljenih, više od 2 000 stihova. A izvrstan izbor mojih pjesama, s odličnim pogovorom, objavljen u Crnoj Gori, napravio je moj fakultetski kolega Enver Kazaz. Naslov: “Bijeli glog iz Papa”. Tu pjesmu sam, prije rata, smatrao svojom najboljom pjesmom. Ali tada sam imao samo tri knjige objavljene. Danas ne postoje pjesme koje me najbolje predstavljaju, ali knjige “Poljska konjica” i “Knjiga žalbi” mogle bi biti najbolje što sam napisao. Kažem mogle bi, jer svoje knjige, kao dobar otac djecu, ne razdvajam. Svaku sam pisao sa zalaganjem kao da se baš u njoj odlučuje jesam li pravi pjesnik“.

Marko Vešović je Crnu Goru  napustio 1963. godine, od kada je živio i stvarao u Sarajevu. „U vremenu nacionalnih homogenizacija dio javnosti zbunjivali su primjeri osoba koje su uspijevale bez ikakvih napora pomiriti svoje ‘vanjsko’ porijeklo (u Vešovićevom slučaju crnogorsko) s bosanskim patriotizmom. A još i više su ih zbunjivali oni koji su, poput njega, imali petlje, ustajući protiv jedne politike, ustati i protiv vlastite mladosti, jer su je proveli u društvu tipova koji će kasnije postati važne poluge nakaznog poretka. Nakon rata Vešović se vratio podučavanju studenata i pisanju poezije, nestajući polako s obzora kao unikatni, potpuno neusporedivi komentator društvenih previranja.To je, naravno, dobro, štoviše odlično, jer je iz njega u međuvremenu potekla prava bujica stihova (do rata je objavio samo tri zbirke, danas ih ima jedanaest publiciranih i još toliko u rukopisu“! – piše Ivica Ivanišević.

U pjesmi „Odavde si“, Marko Vešović pjeva:

„Prije smrti da se, još jednom, nagledam

snijega

papljanskog, što iz davnina pada.

Da gledam, sve dok me, to, ne prečini u

prvašnjega,

i ne vrati me u vremena kada

sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci

urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši

svijet

pripsao kao rukavica ruci“…

Marko Vešović, pjesnik, romanopisac, esejista, prevodilac, kolumnista, profesor, Čovjek, u  pjesmi „Golub“, zapisa: „ Umro sam, ali još me ima“! Trajaće!  I On i njegovo djelo!