Kad sa Hajle gledaš more

0
458

Piše: Željko Rutović

Iz utrobe naslaga boja, mirisa, nespoznatih čula prirode i dubine slamanja i slaganja zemljine kore na kojoj se uzdizala Hajla, ta dama crnih planina, nastalo je kosmolosko autentično likovno pismo akademskog slikara i likovnog pedagoga iz Rozaja, Zećira Lubodera. Sa Hajle, tog posebnog svijeta ljepote, razlivale su se prapočeci tih Zećirovih boja čijim linijama je išao u susret raskoši izvornih voda Ibra sa kojima su te boje čudesno plesale ogledajući se gore visoko ka sunčano snježnim vrhovima.

Kada zakotrljana grudva sa sniježne Hajle krene prema moru, ona za sobom crta tragove dubokih brazdi koja, svaka za sebe, postaje utočište i izvorište nada njenih ljudskih  saputnika. Jednu takvu grudvu brazde slikarskog poetosa zakotrljao je prije vise decenija Zećir Luboder, spajajući svoj gorštački duh sa nekim novim linijama mediteranskog nebeskog sazvjezđa, nastanjujući svoju imaginativnost u Umjetničkoj skoli u Herceg Novom.

Tek, u dijalektičkoj neprekinutoj igri planinske iskre munja i novskih mirisa mimoza, prostranstava pelinovih sjevernih dolina i tihih modrih špilja juga, Zećir je istkao onako nalik duhu i magiji ćilima svoju umjetničku liriku koja budi i podražava čovjekova tragalačka čula. A njegovo slikarstvo upravo je taj podražaj čulnosti  u kojima tražimo sebe, naslućujemo odgovore iznova se pitajući, ima li čovjekove duše van umjetnosti?

Zećir Luboder kao da suptilno i tiho svojim pastelnim partiturama odjevenim u nebesko plavo sugeriše to vječito propitivanje tajni naše duše, u kojoj je naseljeno sve ono najtananije, najintimnije i najbolnije, sve ono sa čime postajemo i sve ono sa čime se rastajemo.

Duša slikarskog poetosa i estetosa, Zećirovo je stvaralačko zavještanje koje liči na veliki ukrasni ram vječitih ljudskih puteva, koji na svakoj stanici traže neke svoje  boje i mirise sjećanja, koje ovaj slikar poput vodiča ljepših životnih boja nudi titraju iskre ljudskog oka. To oko i tužno i sneno lakše snovidi sa Zećirovim platnima, sa njima putuje od sjevera do juga, pa sve dalje, noseći svako za sebe neku svoju smrznutu grudvu sa željom da je čim prije podari i pretvori u suzu radosnicu, obasjanu treptajem sunca Zećirove hercegnovske učeničke mladosti  koja je u grudvi Hajle i pjeni mora miješala boje, snove, htjenja i vizije traganja i trajanja vječne umjetnosti u kojoj i po kojoj i ljudi i civilizacije vječno traju.