Piše dr Milun Lutovac
SLIKE KOJE POSMATRAJU LJUDE
“Stara arhitektura Rožaja, odnosno Fetahovska mahala, u kojoj sam ja odrastao, bila je u većem dijelu sačuvana do prije 30-40 godina. To se vidi po najstarijim fotografijama Rožaja s prelaza iz 19. u 20. stoljeće. Ja sam odrastao u takvom ambijentu, dobro ga se sjećam, i to je za mene cjeloživotna inspiracija. Nažalost, to naslijeđe je gotovo uništeno. Početkom 50-tih godina Jovan Krunić iz Beograda je napisao knjigu u kojoj je dokumentovana arhitektura Rožaja i kroz njegove fotografije sačuvano je ono što je kasnije izgubljeno. On se zalagao da cijela lijeva obala grada uđe pod zaštitu UNESCO-a… Međutim, tadašnje vlasti nisu imale sluha. Tada se Rožaje upoređivalo s Kruševom u Makedoniji, koje godišnje posjeti preko milion turista ili s Prizrenom. Iz ovog primjera se potvrđuje da nama uvijek neko drugi mora da ukaže na vrijednosti koje baštinimo, a koje ne cijenimo niti čuvamo.” /A.I. intervju na RTR, 2023./
Nepostojeće kuće s krovovima od šindre i naherene divane s skrivenim, poluotvorenim pendžerima čije sjenke, iako ih poodavno nema na dunjaluku, dan-danas stoje pri gornjem toku rijeke Ibar, u magijskom prostoru slike Aldemara Ibrahimovića, njegovoj zreloj stvaralačkoj konačnici, izranjaju kao trajno i drago sjećanje.
Staro Trgovište, tajanstvena geometrija sna, kasnije Rožaje bilo je i ostalo utočište u kome se se što iz straha, što iz želje da se nađu, skrase i traju sklanjali ljudi da bi izbjegli progone i podnjivili nova nadanja ovog mitskog raskršća.
Uprkos prividnoj nespojivosti starog sa ,,novim vremenom”, prvo se uprelo drugo, u prepoznatljivu likovnu imaginaciju Aldemara Ibrahimovića koja u sebi nosi znak nedosanjanog i još ne rođenog. Stvaralačke metamorfoze ovog pasioniranog stvaraoca protkane su mislima i tumačenjima autentičnog urbanog životnog okruženja iz kojeg izranja njegova prisna poetika.
Unutrašnji prostor Aldemarovih slika plod je mašte kroz koju se reflektuje život i intuitivno likovno promišljanje. Ulaz je slobodan, što ne znači da cijena za ulazak u sliku ne postoji.
Kolažna geometrija umjetnikovog urbanog jezgra rasplinuta je i sama sobom tvori pokretljivu sliku svijeta koja se neizbježno pojavljuje u čarobnim ogledalima malih izloga, vertikalnom gamom ispresijecanih uličica i šarenih sećija koje, svaka ponaosob, kriju po jedno pozorište sna.
Aldemarovi likovi kao da žude da napuste vrijeme i ovaj svijet i da urone u neku drugu stvarnost koja bi im više odgovarala. U neki svijet u kome možda ne postoji vrijeme. Međutim, umjetnik slikama koje posmatraju ljude kao da poručuje da je svijet koji traže – svijet njihove sopstvene duše.
Aldemar ne može da prikaže drugu galeriju slika osim one koja se već nalazi u duši njegovih likova. Kao da ništa ne može da im više dȃ osim prilike i podstreka i nekog skrivenog ključa koji će pomoći da njihov sopstveni svijet postane vidljiv.
U prekomponovanoj slici svijeta Aldemarovog krajolika nema šavova već se akcentiranjem detalja umjetnik s neskrivenom namjerom igra na površini slike. Stvara specifične analize nepodnošljive lakoće življenja u kojima ništa više nije isto, jer je sve sažeto i dato u znakovnim plohama i novoj originalnoj konstrukciji.
