Piše: prof. dr Draško Došljak
Početkom ovoga vijeka na jednom predstavljanju knjiga Slobodana Vukovića, Pero Zubac je zapisao: „Slobodan Vuković ima još puno toga da kaže. Znam da piše. To ostavlja, kad ostari, da objavljuje; ovako, sad, još dok je u punoj formi, objavljivaće knjige“. Evo, ostvaruje se ovo Zupčevo predskazanje . Došlo je to vrijeme, Vuković je zdravo ostario, pisao knjige, pa se ukazala potreba da se u jednoj knjizi saberu recenzije, predgovori, prikazi, promotivni govori, osvrti na Vukovićeve knjige, pisma, fotografije…
U ovoj knjizi sabrani su, iz pera pedesetak autora, tekstovi koji su vrednovali Vukovićevo novinarsko i publicističko stvaralaštvo, preporučivali ga za štampu i za čitanje. Oko Vukovićevih knjiga: „Ljudi i vrijeme“, „Neki naši dani“, „Detelina sa četiri lista“, „Daleki bliski svijet“, „Lakše bi se živjelo ako bi se praštalo“, „Proljeće u Bronksu“, „Između dva neba“, „Crna Gora, Tito“, „U podnožju Kordiljera“, „Priče iz Australije“, „Suncokret na Trafalgaru“, „Podgorički medaljoni“ i „Crna Gora, Tito“ (drugo izdanje) sabrani su odabrani tekstovi koji su pisani u vrijeme nastajanja tih knjiga. Ovi tekstovi i iz tog vremena svjedoče da je, kako reče prof. Ratko Božović, „Slobodan Vuković uvijek bio ono što je najbliže njemu samome. A šta je bolje, šta je cjelishodnije, nego biti blizak sebi”. Znalački podariti vrijeme i predjele ljudima. Propitivati ljude kroz formu intervjua i razgovor učiniti opštim dobrom.
Stvaralaštvo Slobodana Vukovića pratili su, pored ostalih, i: Jevrem Brković, Zuvdija Hodžić, dr Slobodan Vujačić, Milan Stojović, Sergije Lukač, Gojko Dapčević, Milo Kralj, Ratko Đurović, dr Vladislav Pavićević, Dušan Kostić, Kosta Radović, Vera Aleksandrić Horvat, Dragan Koprivica, Zoja Bojanić, dr Milisav Savić, Miodrag Marović, Dubravka Jovanović, Mileta Radovanović, Jovanka Vukanović, Bogić Rakočević, Pavle Goranović, dr Čedomir Bogićević, Salko Luboder, Miloš Vulević, dr Zorka Milić, Jezdimir Radenović, Pero Zubac, Borko Gvozdenović, dr Slobodan Reljić, dr Ratko Božović, Silvija Monros Stojanović, Obrad Pavlović, Žarko L. Đurović, Bosiljka Pušić, Miraš Martinović, dr Sonja Tomović – Šundić, dr Draško Došljak, Dobrašin Jelić. Upravo, njihovi tekstovi su pregledno dati u ovom svojevrsnom zborniku. Sa požutjelih stranica časopisa, revija, novina, ovi tekstovi su se uselili u novu literarnu kuću u kojoj sačekuju nove čitaoce.
Novinarstvo je za Vukovića bilo život. No, on je u tom novinarstvu, i svome životu, „odabrao najteži put i nešto što je u toj profesiji osobeno ali i najbliže literaturi: intervjui, umjetničke reportaže i putopisi“. Njegove knjige su se, s razlogom, rado iščekivale i čitale. One su bile putokazi ka predjelima i ljudima, ka mudrosti i otmjenosti, ka daljinama i nezaboravu, ka čežnji koja ima lijeka. Odabravši najteži put, Vuković je znao da se samo pored takvog puta nalaze „znakovi“ koje je trebalo pretvoriti u tekst. Putovati uvijek znači živjeti! Ali, za Slobodana Vukovića to znači i bilježiti, pisati, podijeliti razgovor sa drugima. Slika je postala tekst, a boja riječ. Svoja putovanja, Vuković će uvijek na očaravajući i impresivan način podijeliti sa znatiželjnicima koji „okom pipaju daljine“. Njegovi putopisi i reportaže o našim iseljenicima, kako zapisa Obrad Pavlović, „opominju, prizivaju, podučavaju, pokušavajući da uspostave pokidane veze“. I, uspijevao je u tome. Ovi putopisi i reportaže su pisani dokumenti istorije naše dijaspore. U njima smo prepoznavali svoje pretke, komšije, način života, kulturne i društvene prilike u nekim dalekim krajevima.
Niko nije dirljivo, prisno i emotivno pisao o našim iseljenicima kao što je to činio Slobodan Vuković. Zato, s razlogom, književnik Miraš Martinović ističe: „Vuković je, čini se, stigao do svakog našeg Crnogorca, i dao mu mogućnost da iskaže svoju pečalbarsku tugu za domovinom. Iseljenici najbolje poznaju domovinu, jer je nose u sebi, kao neodvojiv prtljag života. Van Crne Gore je još jedna Crna Gora. Vuković je našao tu Crnu Goru, preslikao je u svoje zapise i napise, u svoje reportaže, u svoja slova.Ta Crna Gora, drugačija od ove, a dubinski ista, preslikana je na stranice njegovih knjiga. To je novi kontinet ljudi i njihovih sudbina. Nova Atlantida, koja u ovim knjigama izranja, sa svojim posebnostima“
Svojim putopisima sa ovim temama u centru, Vuković nam otkriva sve ljepote, tuge, tragedije, bogatstva, snalažljivosti, ljubavi, susrete, ljutnje naših pečalbara. Približio nam je kontinente. Daljine su postale zagrljaji. Nalazi on “naše” i piše o njihovim uspjesima. Kao da su svi ovi putopisi, zapravo, pisani za ovo vrijeme. Zbližio nas je! Potvrdilo se da smo sada najpotrebniji jedni drugima. Ne zna se ko se njihovim objavljivanjem vise obradovao: oni, njihove rodbine ili krajevi koji su ih otpratili ili primili. Čitaoci, svakako, najviše! Zato su Vukovićeve knjige “čudesno interesantni, originalno pisani buket putopisa”. Sa jezičko-stilske strane, Vukovićevi putopisi su prožeti leksikom u kojoj svoje mjesto nađe i ona riječ koja će našeg iseljenika podsjetiti odakle dolazi. Riječima koje ga trajno vezuju za rodnu grudu. Riječ koja nije običan zbir slova. Putovanje je to leksičkim stazama do zavičaja. I ovdje Slobodan Vuković pokazuje odlično poznavanje crnogorskih govornih i jezičkih prilika. Čovjek riječi!
Vrijednos Vukovićevih putopisa se, možda, najbolje očituje u rečenicama Jezdimiara Radenovića: “Slobodan Vuković je očitao lekciju ne samo svojim kolegama koji putuju po svijetu, nego i nama piscima u dijaspori, jer uspijeva da izvuče snimke ljudske sudbine u prolazu, između jednog i drugog aviona, vještije i bolje od nas koji s tim iseljenicima živimo dramu izgnanstva”. Ovome ne treba dodati nijednu riječ, da ne bismo pokvarili odličnu definiciju stvaralačke vrijednosti autorovog djela. Od znalca – znalcu!
U knjizi koju priređujemo nalaze se i eseji i prikazi na Vukovićeve knjige intervjua. Opšti je zaključak da se svi intervjui prepoznaju po jednom – vukovićevskom stilu. U jednom eseju Milan Stojović će ustvrditi: „Slobodan Vuković pronalazi zanimljive sagovornike, otvara ih za javnost na jedan krajnje korektan i profesionalni način. On ne pravi samo klasični intervju: pitanje – odgovor, odgovor – pitanje. On prati sagovornika, opisuje ga, bilježi sve što je važno za razumijevanje vremena u kojem se i o kojem se razgovara. U udžbenike našeg novinarstva već je ušla jedna anegdota, kad poznata ličnost iz jedne istočne zemlje ocjenjuje svoj intervju u jugoslovenskim novinama: ‘Zanimljivo! Nije baš svaka riječ moja, ali nema ni jedne rečenice koju ne priznajem kao svoju. Čudna vještina vjernosti u prikazivanju tuđih misli!“ I Sergije Lukač zapaža da “u Slobodanovim intervjuima čitalac lako odgoneta zašto je novinar vodio razgovor baš sa tim umetnikom i upravo u tom trenu. Vuković očigledno ceni svoga gosta i prihvata ga kao domaćin bez snishodljivosti i laskanja radi podmazivanja odgovora, što će reći nema ni udvaranja, ni prepotencije”. Zbog svega ovoga, intervjui koje je radio Slobodan Vuković predstavljaju metodološki obrazac kako se realizuje ova zahtjevna žurnalistička forma. Razgovarati znači naučiti da slušate.
Slobodan Vuković je znalački, ciljano i vješto birao svoje sagovornike. Oni su istaknuti poslenici iz različitih društvenih polja (kultura, nauka, politika, privreda, sport), pa je aktuelnost njihovih odgovora i slika datog vremena i građa za analiziranje istorije našega društva. Potvrđuje se i ovdje Platonova misao da je vrijeme pokretna slika vječnosti.
Priređivači su među korice ove knjige uvrstili i nekoliko pisama koje je Slobodanu Vukoviću, nakon iščitavanja njegovih darovnih knjiga, upućivao njegov profesor Dušan Vuletić. U tim pismima se osjeća topla emocija, profesorska otmjenost i pažnja, ali i uvijek precizno saopštena ocjena: “Raduje me što i pored sadašnjeg napornog uredničkog posla u ‘Pobjedi’ uspijevaš da objavljuješ knjige. Narod kaže: Kud će kruška no pod krušku. Ja bih rekao da tvoja upornost i stvaralački duh odgovaraju potomku kuće Vukovića i sinu čvrstog, besprimjerno nepokolebljivog i hrabrog partizana Maksima”. Odlična profesorska ocjena uvijek prija, naročito kada je, kao u ovom slučaju, nastavak onih odličnih đačkih. Ona je sigurnost na teškom stvaralačkom putu kakav je žurnalistički.
Svi prilozi u ovoj knjizi su, kako kaže Ratko Đurović “dokument o kretanju društvene i pojedinačne svijesti u nas, o našim preprekama, nužnostima, protivrječnostima, lutanjima, padovima i usponima, u čemu, ipak, dominira optimistički stav – da nema kompromisa između slobode i nasilja, niti postoji sila koja može uništiti ljudsku nadu u dobro”. Tekstovi su obogaćeni prigodnim fotografijama, koje predstavljaju dopunu i koje knjizi daju dodatni čitalački šarm. Riječ i slika su svojevrsni vremeplov kroz bogato Vukovićevo stvaralaštvo.
Ova knjiga je putovanje kroz vrijeme i to ono u kojem je Slobodan Vuković ostavljao pisane biljege koji će nam služiti da dodatno iščitavamo događaje i ljude. Ona će nas podstaći da se ponovo vratimo Vukovićevim knjigama ili prvi put sretnemo. Knjiga će privući i mlađe stvaraoce da nam saopšte svoje utiske nakon prelistavanja Vukovićevog djela. Ono što je do sada napisano argumentovano svjedoči o Slobodanu Vukoviću kao autentičnom putniku čije oko je umjelo da primijeti i vrsnom novinaru koji je znao kada, kako i šta da pita svoga sagovornika. To ne može svako! Upravo o tome govore prilozi u ovoj knjizi. To su svjedoci o svjedoku koji ne prestaje da stvara. Knjiga je bogato ilustrovana fotografijama koje prate događaje iz knjige.
