Rođen 1993. godine u Rožajama, u porodici intelektualaca, Anis Šabotić mladi ljekar koji danas gradi karijeru u ortopedskoj hirurgiji pripada generaciji stručnjaka koji svoj profesionalni put vide kao spoj znanja, odgovornosti i lične posvećenosti. Oženjen i otac djevojčice, svakodnevno balansira između porodičnih obaveza i zahtjevne medicinske profesije.
Njegovo djetinjstvo obilježili su knjige, razgovori o društvu i kulturi, ali i snažan porodični uticaj koji je medicinu predstavio kao moralni poziv, a ne samo zanimanje. Nakon završenih studija medicine, odlučio se za ortopediju granu koja spaja preciznost, tehniku i direktan uticaj na kvalitet života pacijenata.
Danas radi u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici, dok specijalizaciju iz ortopedije obavlja u Beogradu, gdje svakodnevno stiče iskustvo u velikim zdravstvenim sistemima. Njegova priča govori o putu mladog ljekara iz manjeg grada, profesionalnom sazrijevanju, izazovima zdravstvenog sistema i važnosti porodične podrške.
U razgovoru za portal OSVRT govori o odrastanju u Rožajama, izboru medicine, izazovima specijalizacije, radu u zdravstvenom sistemu Crne Gore i planovima za budućnost.
OSVRT: Odrasli ste u Rožajama, u porodici intelektualaca. Kakvo djetinjstvo pamtite i šta vas je najviše oblikovalo?
ŠABOTIĆ: Rožaje je moj dom. Rožaje pamtim kao mjesto topline i zajedništva, gdje se vrijednost čovjeka mjerila njegovom radoznalošću i spremnošću da doprinese zajednici. Odrastao sam u ambijentu gdje su knjige bile jednako prisutne kao i svakodnevni razgovori o društvu, kulturi i znanju, a obrazovanje bilo prirodni način života. Djetinjstvo pamtim kao vrijeme posvećeno učenju, knjigama i razgovorima koji su oblikovali moj pogled na svijet. To je ambijent koji me naučio da znanje nije privilegija, već odgovornost.
OSVRT: Koliko su vaši roditelji uticali na izbor vašeg životnog puta i profesije?
ŠABOTIĆ: Roditelji su mi bili prva škola etike, odgovornosti i najvažniji uzor. Njihov primjer da se znanje ne posjeduje radi statusa, već radi pomaganja drugima, bio je presudan u mom izboru profesije. Posvećenost znanju, etici i filantropiji me usmjerila ka medicini. Naučili su me da bilo koji životni poziv, pogotovo medicina, nije samo nauka, već i moralni poziv. Bili su mi kompas u odabiru budućnosti. Ono što je dragocjeno jeste da su mi i danas snažna podrška. Njihova riječ, savjet i prisustvo ostaju oslonac u trenucima kada je put zahtjevan. Upravo ta neprekidna podrška daje mi snagu da istrajem i da se razvijam, jer osjećaj da iza sebe imam porodicu koja vjeruje u mene čini svaki izazov savladivim.
OSVRT: Zašto ste izabrali medicinu i da li ste ikada sumnjali u taj izbor?
ŠABOTIĆ: Odlučio sam se za ovaj poziv jer u njemu pronalazim istovremeno intelektualni izazov i moralnu obavezu. Biti ljekar znači prihvatiti odgovornost prema drugome, raditi u interesu zdravlja i dostojanstva, i stalno preispitivati vlastite postupke. Neprestano učenje, istraživanje novih metoda i prilagođavanje znanja individualnim potrebama pacijenata održavaju profesionalni život dinamičnim. To je poziv koji traži integritet, strpljenje i spremnost da se u najtežim trenucima bude uz čovjeka. Nikada nisam posumnjao u svoj izbor. Osjećao sam da je medicina put kojem pripadam, i to mi se tokom profesionalne karijere jasno potvrdilo kroz trenutke kada je stručno znanje direktno mijenjalo nečiji život.
OSVRT: Zašto baš ortopedska hirurgija? Šta vas je privuklo toj specijalnosti?
ŠABOTIĆ: Ortopedsku hirurgiju smatram jednom od najsofisticiranijih grana hirurgije. Privukla me jer spaja vrhunsku tehniku sa neposrednim, opipljivim učinkom na kvalitet života pacijenta. U ortopediji se susreću inženjerska preciznost, apsolutno poznavanje anatomije ljudskog tijela i umjetnost operativnih vještina. Svaka procedura zahtijeva promišljenu strategiju, timski rad i stalno usavršavanje. Upravo ta složenost i odgovornost me ispunjavaju. Zadovoljstvo nije samo u tehnički uspješnom zahvatu, već u povratku nečije svakodnevice, hodu, radu, igri s djecom, samostalnosti.
OSVRT: Koliko je težak put od diplomiranja do dobijanja specijalizacije u današnjim uslovima?
ŠABOTIĆ: Put od diplome do specijalizacije danas je zahtjevan i često opterećen administrativnim i sistemskim izazovima. Ipak, ta težina ne znači nedostižnost. Ovdje bih se osvrnuo na drugu komponentu izazova odabira specijalizacije. Izbor specijalizacije za mladog ljekara nije samo profesionalna odluka, to je dubok lični izbor koji zahtijeva introspekciju, iskustvo i vrijeme. Teško je zato što se bira oblast kojoj će ljekar posvetiti život. Treba procijeniti vlastite sklonosti, sposobnosti, radne navike i način na koji želimo da doprinosimo pacijentima. Mnogi mladi ljekari prolaze kroz faze sumnje, eksperimentisanja i traženja sebe. Ta težina, međutim, ima i svoju vrijednost ona djeluje kao prirodni filter. Kroz izazove i iskustva svako na kraju izabere ono u čemu se istinski prepoznaje i u čemu može dati najbolje od sebe. Time se ne samo štiti kvalitet struke, već i omogućava da specijalizacije postanu prostor u kojem pojedinac može trajno napredovati i doprinositi s punim angažmanom.
OSVRT: Kako biste opisali vaš svakodnevni život na specijalizaciji u Beogradu?
ŠABOTIĆ: Moj svakodnevni ritam u Beogradu balansira između kuće, posla i stalnog usavršavanja. Rad u velikim zdravstvenim centrima donosi neprocjenjivo iskustvo, susret sa raznovrsnim slučajevima, timski rad i mogućnost da se stekne široko kliničko iskustvo. Specijalizacija je intenzivna škola. Zahtijeva disciplinu, organizaciju i posvećenost, ali istovremeno pruža profesionalno sazrijevanje i prilike za napredak.
OSVRT: Kako izgleda rad jednog mladog ljekara u KBC-u Crne Gore?
ŠABOTIĆ: KBC Crne Gore je najveća zdravstvena ustanova u zemlji i centar za najkompleksnije slučajeve. Rad u takvom okruženju zahtijeva red, disciplinu i posvećenost. Ponekad je opterećujuće, ali upravo to profesionalno opterećenje oblikuje ljekara, ubrzava sticanje iskustva, jača otpornost i podstiče kontinuirano napredovanje, što dugoročno koristi i pacijentima i ljekaru.
OSVRT: Šta biste izdvojili kao najveće probleme zdravstvenog sistema u Crnoj Gori?
ŠABOTIĆ: Najveći izazov našeg zdravstvenog sistema leži u ljudskim resursima, ne samo u njihovom broju, već i u mogućnostima za njihovo profesionalno usavršavanje. Kada govorim o problemu, mislim na odliv stručnjaka, nedovoljnu sistemsku podršku za kontinuiranu edukaciju i ograničene prilike za profesionalno usavršavanje koje bi omogućile mladim ljekarima da ostanu i napreduju ovdje. Kao posljedicu imamo duže liste čekanja za specijalističke preglede i operacije, smanjenu dostupnost složenih i visoko specijalizovanih procedura, ograničene mogućnosti za stručno usavršavanje i mentorstvo mladih ljekara, pad ukupnog kvaliteta zdravstvenih usluga i narušeno povjerenje javnosti u sistem zdravstvene zaštite.
Rješenje, po mom mišljenju, nije samo u novcu, već u strateškom pristupu ljudima , jasnim programima podrške mladim ljekarima, planovima karijernog napredovanja i stvaranju okruženja u kojem se znanje cijeni i nagrađuje.
OSVRT: Mladi ste, oženjen i otac. Kako usklađujete porodični život i zahtjevnu profesiju?
ŠABOTIĆ: Usklađivanje porodičnog života i profesije jeste zahtjevno, ali ostvarivo. Porodica mi daje snagu, emocionalnu i svaku drugu podršku, i stalno me podsjeća da medicina nije cijeli život, već dio njega. Ravnotežu nalazim kroz svjesno upravljanje vremenom i prioritetima. Svaka uloga zahtijeva pažnju i trudim se da nijedna ne bude zapostavljena. Upravo to mi omogućava da budem prisutan i kao porodični čovjek i kao ljekar.
OSVRT: Gdje vidite sebe za deset godina – profesionalno i privatno?
ŠABOTIĆ: U budućnosti želim biti stručan, siguran i posvećen ljekar. Težim da moje ime bude povezano s kvalitetom liječenja, kontinuiranim usavršavanjem i prenošenjem znanja mlađim kolegama. Profesionalni autoritet zamišljam kao rezultat rada u timu, naučenih lekcija iz složenih slučajeva i stalne želje za napretkom. Kod kuće želim biti prisutan suprug i otac, neko ko učestvuje u svakodnevici svoje porodice, dijeli radosti i obaveze i čuva ravnotežu između odgovornosti i bliskosti. Za mene je pravi uspjeh kada karijera i privatni život nisu u sukobu, već se međusobno dopunjavaju.
