Piše: Zlatko Tutić
Izjava poslanice BS-a Kenane Strujić Harbić kako je „Bosna matična država Bošnjaka“ izazvala je veliku buru i u nacionalnim i političkim odnosima u Crnoj Gori apsolutno bila nepotrebna, jer je Crna Gora, siguran sam, jedina država na svijetu koja ima neizvjesniju prošlost nego budućnost.
Mir i stabilnost koji u regionu traju tri decenije ovom izjavom će, bojim se, biti destabilizovani, jer su svi bošnjački susjedi jedva čekali da neko iz bošnjačkog korpusa „izleti“ sa ovakvom, više emotivnom nego političkom izjavom, da se za nju zakače i da politički profitiraju u svojim nacionalnim programima (etnička podjela i derogacija Crne Gore, npr.).
Interes javnosti se dodatno pojačao kada je vijest prenoćila. Tada je počelo vađenje i relativizacija izjave, jer su vidjeli šta je ona izazvala u Crnoj Gori i regionu.
Aktivirala je polarizaciju u smislu ko je veći crnogorski patriota među Bošnjacima – ako se dosad nismo dokazali, onda… Bošnjak jednostavno ima čip lojalnosti državi u kojoj živi, ali čini mi se da neki drugi nemaju.
Pretpostavljam da je poslanicu ponijela atmosfera šehera; znam taj osjećaj, jer smo oboje sarajevski studenti. Dakle, ni svanulo nije, a već su stigla saopštenja drugih političkih subjekata.
Evropski savez, u liku nekog Strikovića, sa komesarskim i pomalo prijetećim tonom, saopštava nam na koju muziku mu srce zaigra. Nazovimo to političko-muzičkim pristupom ovoj temi. Razumijem taj osjećaj, jer sam siguran da svaki Bošnjak poštuje himnu svoje države, Crne Gore.
Demokratska partija socijalista rezolutno saopštava da se to ne smije dozvoliti i da ovo vidi kao pokušaj ukidanja građanskog koncepta Crne Gore. To je druga vrsta pristupa koju ću nazvati politikom trulih kompromisa – tipa da nije dobro da predsjednik opštine Bijelo Polje bude Bošnjak. Samo taj detalj govori o građanskom konceptu za koji se oni zalažu.
Treći, posljednji, apologetski pristup je u liku potpredsjednika BS-a, koji relativizuje stvari u vezi s tom izjavom, i to dosta nevješto.
Interesantno, politički subjekti poput Nova srpska demokratija i Demokratska narodna partija ćute, ne oglašavaju se. Etnička podjela kojoj se nadaju im se smiješi, a mi Bošnjaci znamo kako u tome prolazimo – katastrofalno.
Ovih se dana često čuje pitanje: „Šta ja ili mi imamo sa Bosnom?“ Imamo svih sedam elemenata koji grade identitet jednog naroda: religiju, jezik, duh, kulturu, tradiciju, običaje i kolektivno sjećanje.
Za kraj postavljam pitanje svim Bošnjacima van Bosne: mogu li se sjetiti kada je i koji zvaničnik Federacije posjetio svoje sunarodnike u Srbiji i Crnoj Gori?
Nikad, za nikad – jer mi za njih ne postojimo. A da je sreće, radili bi kao što rade politički prvaci Srbije i Hrvatske. Na primjer, kada bi dolazio Boris Tadić u Crnu Goru, prvo bi otišao u svoju Pivu, pa u Podgoricu. Kada bi dolazio Stjepan Mesić, prvo bi posjetio Kotor (katedralu), pa Bar (biskupiju). A Bakir Izetbegović igra šah sa Aleksandrom Vučićem na Skadarliji i ne pada mu na pamet da posjeti Novi Pazar. Isti taj Bakir, ili sada Denis Bećirović, dođu u Crnu Goru i ne pomisle da posjete Rožaje.
Toliko o bošnjačkom stavu u vezi s Bošnjacima u Crnoj Gori. Klasična neuzvraćena ljubav.
Prosto ih ne zanimamo.
