Planine koje tokom proljeća i ljeta djeluju pitomo i pristupačno, u zimskim mjesecima mogu postati ozbiljan bezbjednosni izazov. Blagi nagibi, široke livade i dobro poznate staze pod snježnim pokrivačem dobijaju potpuno drugačiji karakter, a upravo ta promjena često dovodi do potcjenjivanja rizika.
Snijeg i led mijenjaju konfiguraciju terena. Ono što je ljeti stabilna podloga, zimi može postati klizava površina sa skrivenim pukotinama, kamenjem ili zaleđenim slojevima. Jedan pogrešan korak na zaleđenoj stazi dovoljan je da izazove ozbiljan pad, čak i na terenima koji nemaju izraženu strminu. Dodatni problem predstavlja činjenica da snježni pokrivač nije jedinstvena masa, sastavljen je od više slojeva različite gustine i stabilnosti, a njihova nestabilnost može dovesti do lavina.
Prema podacima evropskih lavinskih centara okupljenih u organizaciji European Avalanche Warning Services, većina lavina dešava se na padinama umjerene strmine, između 30 i 45 stepeni nagibima koji na prvi pogled ne djeluju ekstremno. Upravo takvi tereni česti su na planinama koje planinari smatraju „lakšim“. U velikom broju slučajeva lavinu pokrene sama težina osobe koja se kreće po nestabilnom sloju snijega.
Dodatni faktor rizika jeste nepredvidivost vremena. Zimski dani su kraći, a vremenske promjene brže i izraženije nego u nižim predjelima. Nagli pad temperature, pojačan vjetar ili iznenadna mećava mogu za svega nekoliko minuta smanjiti vidljivost i otežati orijentaciju. Gubitak pravca u planini tokom zime znači produženo izlaganje hladnoći, što povećava rizik od hipotermije i smrzotina.
Spasilačke službe redovno upozoravaju na opasnost potcjenjivanja zimskih uslova. Gorske službe spasavanja u svojim izvještajima ističu da su najčešće intervencije upravo na terenima koji se smatraju tehnički nezahtjevnim, ali gdje su planinari krenuli bez adekvatne opreme ili bez provjere vremenskih i lavinskih biltena. Nedostatak dereza, cepina, toplinske zaštite i osnovne navigacije često se pokaže kao presudan faktor u nastanku nesreće.
Psihološki momenat takođe igra važnu ulogu. Poznat teren stvara osjećaj sigurnosti, a zimski pejzaž svojom tišinom i ljepotom može zavarati i iskusne ljubitelje prirode. Međutim, planina zimi funkcioniše po drugačijim pravilima: fizički napor je veći, kretanje sporije, a prostor za grešku znatno manji.
Zato stručnjaci naglašavaju da „blaga“ planina zimi ne postoji. Postoji samo teren koji zahtijeva ozbiljnu procjenu rizika, odgovarajuću opremu i poštovanje prirodnih uslova. U suprotnom, upravo ona mjesta koja djeluju najbezazlenije mogu postati najopasnija.
