Piše :Božidar Proročić
„Moj albanski brate“ kažem Gzimu Hajdinagi kada se sretnemo. „Moj crnogorski brate“ uzvrati on. U tim riječima prepoznajem bliskost nastalu kroz razgovore i zajednički rad. Svako izgovara ime naroda kojem drugi pripada sa iskrenom naklonošću. Takvo prijateljstvo obavezuje čovjeka da pažljivije sluša i da tuđu radost ili zabrinutost prihvati kao nešto što se i njega tiče. Iz tog odnosa posmatram i Hajdinagin javni angažman. Važno mi je koliko njegova podrška otvara mogućnosti ljudima da stvaraju i da svoje djelo predstave drugima. Knjiga na maternjem jeziku može mladom čovjeku potvrditi da njegovo porijeklo ima priznato mjesto u društvu. Prevod te knjige omogućava njegovom suśedu da mu priđe kroz misao i ośećanje. U takvim susretima upoznajemo Crnu Goru potpunije nego kroz mnoge svečane govore.Crnogorci i Srbi i Albanci i Bošnjaci i Muslimani i Hrvati i Romi svojim životom i stvaralaštvom oblikuju ovu zemlju. Njihovo dostojanstvo pripada istoj odgovornosti države. U Hajdinaginom kulturnom radu cijenim nastojanje da se ta odgovornost pretvori u podršku koja ima ime autora i naslov knjige. U priliku da se nečiji jezik čuje i nečija umjetnost upozna.
Ministarski rad i ideja koja traje de 2003. godine
Gzim Hajdinaga obavljao je ministarsku dužnost u oblasti zaštite prava manjina od 2001. do 2006. godine. Njegov angažman pripada vremenu izgradnje institucija i sazrijevanja odluka o državnoj budućnosti Crne Gore. Arhivska saopštenja bilježe rad na zakonskom uređenju manjinskih prava i obrazovanju na albanskom jeziku. Bilježe i razgovore o položaju raseljenih Roma i Egipćana i Aškalija. To su pitanja kroz koja se odnos države prema čovjeku provjerava u svakodnevnom životu. Posebno mjesto u tom radu pripada pokretanju manifestacije „Dani kulture manjina“. Hajdinaga njen početak vezuje za 2003. godinu. U nedavnom razgovoru za Radio Bar podsjetio je da ju je pokrenuo kao ministar i da je njeno trajanje nastavljeno kroz Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore. Uvažavanje rada prethodnih direktora i saradnika pokazuje svijest o tome da kulturne ustanove rastu zahvaljujući doprinosu više generacija.Vrijednost tog početka vidim u odluci da stvaralaštvo manjinskih naroda dobije organizovan prostor predstavljanja. Otvorena je mogućnost da njihovi autori budu upoznati i izvan sredina iz kojih dolaze. Takva kulturna politika podstiče društvo da o sebi razmišlja sa više znanja i manje predrasuda.O povjerenju stečenom konkretnim angažmanom govori i susret sa Senadom Sejdovićem iz Romskog savjeta tokom 2024. godine. Sejdović je tada podsjetio na Hajdinagin doprinos počecima institucionalne integracije Roma i Nacionalnom akcionom planu iz 2005. godine. U toj zahvalnosti prepoznajem značaj podrške koja se pamti i poslije završetka ministarskog mandata.
Albanskom narodu pripadati odgovorno
Hajdinagin odnos prema albanskom narodu zauzima posebno mjesto u njegovom djelovanju. Tu pripadnost razumijem kao obavezu prema jeziku na kojem je odrastao i prema ljudima čije stvaralaštvo zaslužuje širu pažnju. Albanci u Crnoj Gori imaju pravo da svoju kulturu razvijaju sa punim samopouzdanjem. Njihovi umjetnici pripadaju i širem albanskom kulturnom prostoru i ukupnoj kulturi države u kojoj žive.Podržati albanskog pjesnika ili slikara znači omogućiti njegovom djelu da uđe u razgovor sa drugim kulturama. Taj razgovor zahtijeva prevodioce i urednike. Zahtijeva izdavača spremnog da uloži rad i sredstva. Hajdinagin doprinos vidim iu razumijevanju tih potreba.
CEKUM je 2025. godine objavio „Legendu sna“ Salija Bašote u prevodu Qazima Muje. U izvještaju o radu za istu godinu zabilježeno je i izdavanje albanskog prevoda „Fosfornih brojanica“ Jovana Nikolaidisa. Takav izbor omogućava kretanje književne riječi u oba smjera. Albanski autor približava se crnogorskom čitaocu. Albanski čitalac dobija priliku da na svom jeziku upozna djelo nastalo u zajedničkom kulturnom prostoru. U taj posao ulazi i moja monografija „Albanski slikari Crne Gore – Most boja Mediterana“. Njena promocija uz izložbu slika najavljena je za 9. noviembre 2026. godine u 19 časova u hotelu „Mediteran“ u Ulcinju. U organizaciji CEKUM-a o knjizi ćemo govoriti Gzim Hajdinaga, profesor Veljko Đukanović i ja kao autor. Program će voditi Eliana Peku.
Podršku Hajdinage ovoj monografiji doživljavam kao razumijevanje potrebe da se albanskim slikarima posveti ozbiljna istraživačka i izdavačka pažnja. Njihova imena i djela zaslužuju mjesto u knjigama koje će koristiti budući proučavaoci. Takvim radom albanskom narodu odajemo poštovanje kroz poznavanje njegovih stvaralaca. Crnoj Gori ostavljamo potpuniju građu o sopstvenoj umjetnosti.
Novembar u kojem upoznajemo jedni druge
Ovogodišnji „Dani kulture manjina Crne Gore“ traju od 2. do 30. novembra. Manifestacija je otvorena u Tivtu nastupom ženske vokalne grupe Allata i klapa Maris i Detaret te Bisernice Boke i Assa Voce i Jadran. Različiti izvođači okupili su se oko tradicije višeglasnog pjevanja i kulturnog nasljeđa mediteranskog prostora. Programom „Romske noći“ najavljene za 4. noviembre u Nikšiću obuhvaćen je razgovor o očuvanju romskog jezika i njegovom prenošenju mlađim generacijama. Saradnja CEKUM-a sa organizacijama CAREP i OPRE otvorila je prostor i za predstavljanje inicijative koja se odnosi na mjesto romskog jezika u obrazovanju. Đeca treba da ośete da je jezik njihovog doma vrijedan učenja i javnog postovanja.U Baru su 5. novembra Šukrija Žuti Serhatlić i Gradski tamburaški orkestar Pljevlja okupili brojnu publiku uz sevdalinku. Takve večeri omogućavaju ljudima da prepoznaju koliko zajedničkih ośećanja nose pjesme koje su slušali u različitim domovima. Taj rad traje i izvan novembarske manifestacije. Među ovogodišnjim književnim programima CEKUM-a bila je promocija „Antiratnih pjesama“ Braha Adrovića. Podrška takvoj poeziji daje mjesto glasu koji se suprotstavlja razaranju i ponižavanju čovjeka. Kultura time učestvuje u razgovoru o odgovornosti prema drugima.
Dostojanstvo svakog naroda
Hajdinaga daje puni doprinos afirmaciji Crne Gore kao građanske države i zajedničkog doma svih njenih naroda. U njegovom zalaganju za ravnopravnost i međusobno uvažavanje prepoznajem podršku svim demokratskim procesima koji učvršćuju slobodu i dostojanstvo građana. Takav doprinos postaje vidljiv đe čovjek može slobodno govoriti svojim jezikom i stvarati bez bojazni da će zbog svoje pripadnosti ostati po strani. Privrženost albanskom narodu kod Hajdinage ide zajedno sa odgovornošću prema cjelokupnom crnogorskom društvu. Podrškom knjigama i umjetnicima različitih nacionalnosti on doprinosi tome da se Crna Gora prepoznaje po ljudima koji umiju da čuvaju svoje i iskreno poštuju tuđe. U takvom radu vidim odgovoran odnos prema državi i njenoj demokratskoj budućnosti.
Poštovanje koje mu iskazujem vezano je za spremnost da podrži tuđi rad i da u razgovoru ostavi mjesta za drugoga. Odatle razumijem i povjerenje koje prema njemu pokazuju saradnici iz različitih zajednica. Bliskost se razvija kroz godine u kojima ljudi mogu računati jedni na druge. Kroz objavljenu knjigu i podržanog umjetnika. Kroz susret poslije kojeg se saradnja nastavlja.U pripovijeci „Hasan, sin Huseinov“ Ćamila Sijarića nalazi se misao kojom želim da završim ovaj zapis. U njoj prepoznajem i smisao kulturnog rada kojem Hajdinaga doprinosi. Potrebno nam je više prilika da jedni drugima ispričamo ono što nas određuje. Da tuđu riječ saslušamo do kraja i da iz susreta izađemo sa manje neznanja o čovjeku koji živi pored nas.
