Gordan K. Čampar – SUSRET SA ENVEROM

0
0

Sasvim slučajan susret, stisak ruke i grubi gorštački izgled, nijesu davali utisak da se tu krije istančana pjesnička duša, mada mi je dežurni osmijeh na licu davao još nade.

,,Nada”, uvijek kažu, ,,poslednja umire”, a ova moja na svu sreću ne crče.

U mnoštvu stihova i narativnih prikaza, Enverove minute su, jednostavno zračile, nadasve prepune umijeća, kako sa malo riječi pojasniti sliku koju stihovi  stvaraju kod konzumenta poezije.

Pojašnjavao je stvarnost, oblikujući je u fikciju koja se slagala jedna za drugom, kao umirući vodopad, pominjao događaje čije rane još nijesu zarasle, neke na koje se s vremena na vrijeme prospe koje zrno soli, očekivanja, presude ovom vunenom vremenu i tako u nedogled.

Sve će jasnije biti kada prepoznate poruku između ovih stihova i njegovog umjetničkog izraza, od;

uzaludnosti vremena, opakog poremećaja koje ratovi donose sa sobom, traženja sebe poslije ružnih događaja…

RATNIKOVA PJESMA

 

Ako se vratim

Ko će me dočekati

Nepoznatog

 

A ja: zaboravio puteve

 

I ne znam se

Vratiti

Doma

 

1999.

 

 

preko, spoznaje da u ružnim vremenima veliki broj ljudi ne liči na sebe…

NEKI DRUGI LJUDI

 

Ko si ti

 

Ko sam ja

 

Čija su lica

Što svakoga jutra zure u nas

Iz ogledalâ

 

Ovo nismo mi

Ovo su

Neki drugi ljudi

      U nama

 

o sličnostima koje nas često puta i zabrinu i ćutanju koje se često bolje čuje od galame, saosjećanju…

LJUDI NAMA SLIČNI

 

Toliko je ljudi nama sličnih

Koji i ćutanje naše

Kao svoje prepoznaju

 

Prije nego li i otvorimo usta

Znaju šta ćemo reći

Zadrhte čitajući naše misli

I plaču nad jadima našim

Kao nad svojim

 

poruke ,,onima” koji su nam pojeli; juče, danas, i imaju namjeru da nam pokvare i sjutra…

PUT U NIGDJE

političarima

 

Vezali nam oči

I vode nas

Nekud

 

Zamke nam spremili

I omče

 

Vode nas

 

Ni sami ne znaju

Kuda

 

 

o ocu, čaši, suzi i samoći…

 

    SKICA ZA OČEV PORTRET

 

 

Soba: sto, otac

 

Napolju jesen

Unutra ništa

 

Otac, čaša, samoća

 

Iz oka suza

Krupna

Muška

 

Zidovi bez prozora

 

Sahat nijemo okreće

Vrijeme

 

Čitam očeve misli:

– Ne ostavljaj me, ptico

Mračni su putevi

I ne znam poći

K tebi

 

 

o šeheru kraj Neretve, i sličnosti bombe  i latice ruže…

GUME I RUŽE

 

 

Priča nam u Mostaru Edo Brada:

Mjesecima su u zadnjem ratu

Oni otuda

Puštali na nas sa onog brda

Automobilske gume

Pune eksploziva

 

I sâm se čudim kako smo

Pameti zdrave

Ostali

 

Ja govorim sebi u bradu:

Da su vam svih tih mjeseci, Edo brate

Toliko ruža bacili

Glave bi vam porazbijali

 

 

Opet stisak, ali sada znam da ima dušu.

Enver Muratović, čovjek iz male čaršije, ali sa vizijom, većom i od Hajle.

Enver Muratović je rođen 18. marta 1978. u Rožajama. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu. Od 2001. godine radi u Lokalnom javnom emiteru Radio Rožaje.

Objavio zbirke poezije:

-SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;

-UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;

-DRUGA OBALA, Komovi, Andrijevica, 2001;

-NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;

-IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013.

Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), kao i u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“. Takođe, zastupljen je i u antologiji Dušana Đurišića „Crnogorska haiku poezija“ (2014); u antologiji TARIH – anti-ratna poezija Bošnjaka koju je 2017. godine priredio Safet Hadrović Vrbički kao i u antologiji Branke Jegdić GORSKI BISERI Antologija haiku poezije u Crnoj Gori, 2018. godine.

Poezija i haiku poezija Envera Muratovića zastupljena je, takođe, u brojnim književnim glasilima u regionu.

Dobitnik je nagrade za poeziju XXIII Nikšićkih književnih susreta za 2020. godinu.