BRANKO LUKOVCA  I DIPLOMATIJA

0
51

Piše: prof. dr Draško Došljak

U izdanju Matice crnogorske, u okviru biblioteke „Svjedočanstva“, objavljena je nedavno knjiga „Sjećanja jednog diplomate“ autora Branka Lukovca, istaknutog crnogorskog diplomate. U ime izdavača knjigu potpisuje Ivan Ivanovič, a urednik je Marko Špadijer.

Vojvoda Gavro Vuković, utemeljivač crnogorske diplomatije, u svojim Memoarima, piše :Ne smije se postati rob jednom zasnovanih odnosa među državama i da se oni moraju cijeniti, održavati, mjeriti, preispitivati ili mijenjati prema stvarnim okolnostima, a ne prema iluzijama bilo koje vrste“. Ovo samo potvrđuje misli austrougarskog diplomate Szillaszya koji kaže da je diplomatija vještina voditi  sa umješnošću poslove u inostranstvu i predstavljati interes svoje zemlje. U stvari, to je više  vještina no nauka, to je posao stvaranja i izvještavanja. Zato, pojavljivanje svake knjige koja govori o diplomatiji izaziva posebnu pažnju i znatiželju.

Knjiga diplomate Branka Lukovca (Zavraca, Kolašin, 1944.) „Sjećanje jednog diplomate“  (2022.) predstavlja priču o putu „kroz život i radnoj karijeri jednog moračkog dječaka, kojeg su, da bi ga sačuvali od ćudi ulice, njegovi staratelji upisali u školu pa je, umjesto da se bavi biznisom, kao ekonomista, zaglavio u vode spoljne politike i međunarodne saradnje, stičući nova znanja i iskustva, trudeći se da bude koristan mnogim sredinama ka kojima ga je vodio taj poziv“. Životne i službene – radne dnevničke zabilješke pretočene su u knjigu i njene cjeline: U organizaciji mladih Jugoslavije, U socijalističkom savezu radnog naroda Jugoslavije, Saradnja sa UNESCO-m, Zemljotres u Crnoj Gori 1979. godine i prelazak na rad u Crnu Goru, Odlazak u diplomatiju, Početak rušenja Jugoslavije, povratak i dužnost u SSIP-u, Ostavka i prelazak u „Montex“ – Južna Afrika, Povratak u Crnu Goru, Ponovo na čelu Ministarstva inostranih poslova Crne Gore, U Savjetu ministara Državne zajednice Srbije i Crne Gore, Ambasador Državne zajednice Srbija i Crna Gora u Italiji, Pokret za nezavisnost Crne Gore, Na dužnosti ambasadora Crne Gore u Hrvatskoj, Važne inostrane ličnosti koje sam srijetao.

Bogata profesionalna karijera Branka Lukovca ogleda se kroz poučne tekstove i hronološki sadržaj ove knjige. Lukovac se još za vrijeme studentskih dana (Ekonomski fakultet, Beograd) angažovao u studentskim organizacijama, posebno u Klubu međunarodnog prijateljstva studenata, zatim u Predsjedništvu Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, pa u SK SSRN, u Komisiji za međunarodnu saradnju i veze, a onda postaje generalni sekretar Jugoslovenske komisije za saradnju sa UNESCO-om. Nakon razornog zemljotresa u Crnoj Gori, 1979, Lukovac postaje prvi ministar novoformiranog ministarstva inostranih poslova Crne Gore. Poslije dva mandata, imenovan je za ambasadora SFRJ u Tanzaniji, akreditovanog i na Sejšelima. Karijeru nastavlja kao pomoćnik  saveznog sekretara za inostrane poslove (1989 -1992). Zbog rata i raspada SFRJ podnosi ostavku i prelazi u preduzeće „Montex“ i rad u Johanesburgu. U Crnu Goru se vraća 1999. godine i preuzima osnivanje i vođenje predstavništva Vlade Crne Gore u Ljubljani. Od 2000 – 2002. obavlja dužnost  ministra inostranih poslova u Vladi Crne Gore, zatim od 2003 – 2004. je član Savjeta ministara Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Tokom 2004. godine imenovan je za ambasadora SCG u Italiji. Polovinom 2005. godine izabran je za koordinatora Pokreta za nezavisnu, evropsku Crnu Goru. Nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, Branko Lukovac je imenovan za njenog prvog ambasadora u Hrvatskoj (2007 – 2009), a odlaskom u penziju završava uspješnu diplomatsku karijeru.

Svaki esej ove knjige, ukupno ih je 15, pisan je na zanimljiv i autentičan način i nudi mnogo korisnih podataka za našu istoriju i kulturu. Jezik i misao vrsnog diplomate su, i ovdje,  došli do izražaja. U eseju  “Zemljotres u Crnoj Gori 1979. godine i prelazak na rad u Crnu Goru“, Lukovac zaključuje: „Boravak i iskustvo u Crnoj Gori bili su za mene višestruko korisni. Najprije, razoran zemljotres, kao povod za dolazak radi ispomoći bio je takav da nije ostavljao prostora za dilemu, da li prihvatiti ili odbiti. Ukazano mi je veliko povjerenje i čast da, nakon što je Crna Gora izgubila nezavisnost 1918, formiram  i vodim prvo Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore, dok je još bila u sastavu SFRJ. To mi je, takođe, omogućavalo da dobro upoznam zemlju i ljude, privredu i kulturu  –  a i da Crna Gora mene bolje upozna. Konačno, to mi je bila odskočna daska da budem predložen za ambasadora SFRJ, te da mi diplomatija bude dalja karijera“.

Diplomatska karijera Branka Lukovca bila je, svjedoče stranice ove knjige, i uspješna i dinamična, a sve u skladu sa Ciceronovom maksimom: „Od svih obaveza koje čovjek ima, najvažnije su obaveze prema otadžbini“. Potvrđuju to i stranice ogleda „Odlazak u diplomatiju“. Njegovo imenovanje za ambasadora i odlazak u Tanzaniju motivisan je činjenicom da će predsjednik te države Džulijus Njerere biti sljedeći domaćin  Samita nesvrstanih, pa i predsjedavajući Pokreta nesvrstanih naredne tri godine, do sljedećeg samita, a mjesto gdje je trogodišnje predsjedavanje Pokretom nesvrstanih smatralo se prioritetom za jugoslovensku diplomatiju. Taj period rada u Tanzaniji i na Sejšelima kod Lukovca je “lično, profesionalno, i porodici ostao u predivnom sjećanju. Počevši od posebnog poštovanja koje smo uživali, kako od zemlje domaćina, tako i od diplomatskog kora, pa sve do nasmijanih lica Tanzanijaca, prelijepih pejzaža i nezaboravnih uspomena u toj jedinstvenoj zemlji“. Iskustvo sa snažnim pečatom!

Drugi povratak Lukovca u Crnu Goru, nakon rada u „Montexu“, 1999, motivisan je ličnom željom i spremnošću da se angažuje u prilog razvoja Crne Gore koja će biti okrenuta vlastitom napretku i povezivanju sa razvijenim i demokratskim zemljama. Slijede stranice i priče o njegovom profesionalnom radu u Sloveniji, o ponovnom vođenju Ministarstva inostranih poslova, susretu i razlazu sa Havijerom Solanom, ambasadorovanju u Rimu…

Značajan dio ove knjige, autor je posvetio Pokretu za nezavisnost Crne Gore, njegovom osnivanju, aktivnostima i rezultatima.

Posljednja diplomatska aktivnost Branka Lukovca data je pregledno u eseju „Na dužnosti ambasadora Crne Gore u Hrvatskoj“. Lukovac, pored ostaloga piše: „U dragom sjećanju su mi ostali diplomatski susreti koji su organizovani, zahvaljujući pozivima i gostoprimstvu predsjednika Mesića. Predsjednik Hrvatske je, na kraju ambasadorskog mandata, diplomatu Branka Lukovca odlikovao – Odličjem Reda kneza Trpimira, sa ogrlicom i Danicom, koje se daje ministrima.

U prilogu ove knjige, koja je ilustrovana zanimljivim fotografijama, dati su, u prigodnoj formi, i susreti diplomate Branka Lukovca sa važnim inostranim ličnostima: Nelsonom Mendelom, Indirom Gandi, Fidelom Kastrom, Vili Brantom, Robertom Mugabeom, Hugom Čavezo, Jaserom Arafatom, S. Banderenajke, Butrosom Butrosom Galijem, Perezom de Kueljarom, Leonidom Brežnjevim, Žakom Širakom, Karlom Biltom, Sandrom Pertinijem, Muamerom Gadafijem, Hosnijem Mubarakom, Sadamom Huseinom, i dr.

U zaključnoj rečenici ove dragocjene knjige, Lukovac veli: „Nadam se da sam, pričajući o svojim iskustvima, mogao ukazati i na neke događaje i djelovanja koja su bila u službi razvoja i jačanja, kako SFRJ tako i Crne Gore“. Svakako, njen sadržaj potvrđuje  ispunjenje autorovog nadanja. Isječci iz jedne bogate diplomatske misije sada su dostupni čitaocima kao štivo koje, pored ostaloga, pokazuje značaj diplomatije za jednu državu. Ovo je i knjiga – prilog istoriji naše diplomatije i potvrda riječi Harolda Nikolsona: „Diplomatija nije umjetnost konverzacije, ona je umjetnost pregovaranja“.

I na kraju, ono što je, s razlogom, na početku ove knjige : „Mojim dragim damama – supruzi Elviri, kćerkama Danieli i Adriani“ – Autor!

Diplomatija je i nauka i vještina i ljubav!