VRHOVI PROSTRANSTVA DUŠE

0
95

Piše: Željko Rutović

U vječitom traganju za riječima umjetničkog smisla traje neprekinuto odgonetanje same umjetnosti. U tom duhu kad bi slike Irvina Masličića progovorile, tragale bi za nekim novim nedokučivim riječima kako da objasne sebe u njima i umjetnika u sebi. Tako pred Irvinovim slikama riječi iz dubine duše nastaju i nestaju, povlačeći se kao talasi tek iz dubine iznikli. Tišina neporecivog i umjetnost neizrecivog. Ćutnja kao govor koji se iz slike u sliku pretače. Što je govor tiši, platno je jasnije.

Razumjeti i doživjeti umjetničko djelo traži razumijevati prostranstavo autorove duše koju kroz njegovo djelo prisvajate i u  njoj se sa djelom (o) gledate tako da u širini prostranstava pejzaža putujete bez cilja, jer u cilju je konačnost, za razliku od kosmogonije beskonačne umjetnosti.

U transformisanoj fenomenologiji duše pejzaža Irvin Masličić približava neko daleko, da tu na treptaj oka budite nedosanjane mirise iskustveno neproživljenog a opet čulno doživljenog. Magija je to pokreta koja se sa mjerom približava i udaljava tako da u budnom stanju sanjate a u snu se budite tražeći u sebi i za sebe najljepše mjesto tog pejzaža duše. U umjetničkim senzibilnim međuprostorima jave i sna stalo je međuvrijeme između čovjeka i prirode propitujući ima li prirode u čovjeku i njega u prostoru prirode ontologije duha i smisla opstanka i postanka.

(Među)vrijeme provedeno sa Irvinovim slikama prustovski rekonstruiše intimne koordinate pre – poznavanja i otkrivanja zapretanih slojeva neotkrivenih čula prirode u nama koja nas u udaljavanju od nje pretvara u hladnog hibrida mehaničke repeticije oslobođenje i sadžaja i duha smisla. Kao kontrapunkt, Irvinovi pejzaži su bijeg od mehaničke ustaljenosti, bijeg u neistražene krajolike u kojima se čovjek osjeća slobodnim i nesputanim. Zato je odlazak u ovaj prostor istovremeno i odlazak u neko dugo i drugo vrijeme. 

Samo dok smo u prostoru prirodnog, tek tada smo blizu i sebi i blizu drugome. A biti na putu Irvinovog pejzaža znači putovati ka sebi koji u svakom novom prostranstvu vidi novu šansu i želju smisla koja djetinje naivno sniva, otvarajući svoje snove dobrodošlicom novim sanjarima koji se sa prirodom prirode bude, žive i tragaju za pejzažima duše u kojima je svaka tačka trajni oslonac autentičnog i neponovljivog prirodnog svijeta.

Vrh Irvinovog slikarskog pera izrastao iz nutrine umjetničkog bića otkriva prostranstva u kojima rastemo sa snovima nekog svog vrha nalik miru harmonije boja, kojima nas Masličić (za)vodi, putevima poetske linije snovidi, sve od vrha do vrha u kojima čovjek i priroda rastu zajedno i postaju jedno.

U tim vrhovima naših osama na kojima romantičarska intuicija sanja ljepotu svijeta, misao traga za onim i iza vremena i iza vrha, sve do slika djetinjstva sa sjećanjem kako je bilo i željom ka nekom svom kosmičkom vrhu maštajući kakav taj vrh može biti. I evo slike slika tog vrha kakvog nam ga Irvin daruje, a mi opet te darove širinom ruku vrha dijelimo i prenosimo u sjećanje, koje trajno kao i pečat umjetničkog Irvinovog vrha opstaje i ostaje. Konačno, slike Irvina Masličića nude vam vaše parče neba čija snaga čuva i grije i onda kada vam se učini da su oluje i života munje samo vaše i ničije drugo. Ispod tog parčeta neba ti slikarski vrhovi ne daju ti da padneš, naprotiv, kao ulazak na široka vrata prapočetka svijet gledate iz dimenzije širine koja opčinjava i duh miri širinom misli neistraženog neba ka kojem svaki pogled traži putanju svoje tragalačke zvijezde. A tamo i tada, kako reče, Čarls Simić, pjesnik i esejista „tišina nastavlja da govori“. A ona sa vrhova, na granici stvarnog i nestvarnog, najdalje odjekuje.