ROMAN „NOĆNI ČUVAR PASA“  FAIZA SOFTIĆA

0
7

 Za OSVRT piše: prof. dr Draško Došljak

Nova proza Faiza Softića „Noćni čuvar pasa“ svojim naslovom me vrati na Jesenjinovu  „Pjesmu o keruši“ i stih: „Sedmoro je oštenila žutih“. Sve je u naslovu! Od njega počinjemo i pretpostavljamo sadržaj. Ali, pisac uvijek iznenadi i obraduje. Zato je i pisac! Softić je pisac, a književnost umjetnost.

„Psi čuvaju ljude. Danju i noću“ – počinje Faiz svoju pripovijest. Pas, čuvar kuće, tora, sela,  planine i granice. Pas, kučak, pseto, psina, kučka, šarplaninac, jazavičar, lovački, ovčar, mimče, šarov, baljov, cule, cuko, lisa, lesi, brundov, garov, vučjak, tornjak, graničar, vodič, kudro, kuja … kućni ljubimac. Koliko imena i sudbina!? Koliko samo izreka! Podvio rep ka’ pas. Laže ka’ pas. Kivće! Reži! Zauvija! Prolama! Zemlju izdire. Cvili! Pasji sugreb. Pasja dlaka, Paščara. I pas i čoek! I ono Vita Nikolića: „Pas mu grebo mater i ko mi ga dade“. Pa ono: „Psi laju, a karavani prolaze“. Paśi život. Pasja sudbina. Pasje groblje Pasja večera. Paśe korito…

Faiz Softić svoj roman temelji na narodnoj legendi, koju je, možda, u  svojim rodnim Vrbama, u dugim zimskim noćima, pored najtoplijeg porodičnog ognjišta, slušao od baba, đeda, ili… Prokletstvo koje proističe iz te legende poslužilo je Softiću, majstoru proze, da ispripovijeda jedan život. A ta legenda je vezana za priču kada se u danu rođenja sina  otac odlučuje da, bez razmišljanja o posljedicama , tek okoćenu štenad , baci u jamu, bezdan i otarasi ih se. Ali, kao da pseća duša ne miruje! Pašuka zvani Pašče, Halimov, toga dana, rođeni sin, Softićev junak, preuzeo je pseće duše, sa kojima živi! „Bez lajanja nije mogao koliko i bez hljeba“. Prokletstvo u književnoj priči. Sve to leksički nijansira Softić vodeći čitaoca kroz krugove svoga romana.

Ovo je pripovijedanje i o psećem govoru. A za „strane“ jezike je potreban i tumač. Zato, tumač pasjeg pričanja Jup-Džafer ima i posebno mjesto u Softićevom romanu.  „Jer, nije bilo isto ako pas laje i grebe zadnjim nogama ili ako laje i grebe prednjim nogama. I ne samo to,čitao je Jup-Džafer i pokrete ušiju i repa, gledao je li psu dlaka nastrhnuta i da li pokazuje zube dok laje ili ne, osluškivao laje li tanko, srednje ili mu je lavež dubok kao iz pećine, te zavija li dok laje…“ Zato Softić, na kraju romana, i veli: „I kad bi se negdje začulo da neki pas lijepo laje, kazivali su: – Zgodno li laje ovo pseto. Kao Rabrenov  noćni čuvar pasa ‘učitelj’ Pašuka – Pašče“. Čovjek – pašče! Jezik ljudski – govor pseći. Pašuka je „uživao u svom slatkom lavežu, kao u pjevanju“. Poruke su moćne! Roman moći riječi i poruka!

Kroz  roman Faiza Softića kao da se, iz stranice u stranicu, čuje kako kučka Lijepa, majka bačenih štenadi, zavija i cvili. U tom zavijanju vijorile su se i kletve koje Halimu dolaze i u san. Rašidova jama, u koju je Halim bacio tek rođenu štenad kučke Lijepe, kao da je postala jazbina prokletstva Halimovoj porodici. Grijeh je napravio… Priča se odvija u romanu. Briga je tu i teret i za majku Hatemu i suprugu Dževahu. Crpi Softić  iz ovog narodnog predanja svaku motivsku kap. Osjeća se ta tuga i u Halimovom pogledu „niz onu crnu sviralu između stijena“ – Rašidovu jamu. Progoni ga Lijepa, i njen pogled iz kojeg čita: „Zašto, Halime, zašto“? Sva ta tuga ima svoje nijanse crnog u Faizovom pripovijedanju. Leksičko i jezičko bogatstvo u  Softićevom pripovijedanju  ovdje dolazi do posebnog izražaja.

Svi ovdje zbore i romore: i ljudi, i životinje, i biljke!Tumač Jup-Džafer veli : „ da svaka životinja ima svoj zbor i da svaka biljka progovara. Vi, božji ljudi, mislite kad ono huči granje i lisje na drveću, kad šumi i šušti, da se to samo njišu stabla na vjetru i lisje na njima treperi… Kad biste samo razumjeli šta vam to šuma poručuje, znali biste ono što ne znate. Da vi samo poslušate, golubovi moji, kad nastane huka u jelama i borovima šta se to priča i prepričava…“.

Pročitajte ovaj  Softićev kratki roman i prepričavajte! Između: „Psi čuvaju ljude. Danju i noću“ i „Da se ovo on od nekud ne javka?“, prve i posljednje rečenice, smještena je radnja romana u kojem se i cvili, i zauvija, i reži, i za srce ujeda… Ali, nadasve, majstorski pripovijeda! Softićevski!