Iluzije

0
151

Za Osvrt piše: mr Željko Rutović

Ne malo puta u istoriji narodi su bili vrlo skloni, ne pitajući za cijenu, da neupitano prihvataju iluzije kao način i model društvenog ponašanja i političkog promišljanja. Suprotno, prihvatanje istine i kritičke argumentovane činjenične razložnosti rijetko kada bijaše saveznik, jer istina po običaju zna i da boli.

Tek, na širenju i prihvatanju iluzija često se pripremao „uspjeh“ mnogih političkih akcija i na njima političkih avanturista. Na kulturi iluzije i njoj imanentnih pretpolitičkih modela „mišljenja“ duboko su se ukorijenile osnove kulturološke zakržljalosti. Ta zakržljalost i  (ne) svjesno odricanje sebe obično se populistički kamuflira u ime „naprednog“ i „boljeg“ što posljedično prije ili poslije rezultira samoukudanjem mislećeg bića.

Iluzija pretpolitička i populistička postaje današnji globalni masovni fenomen koji se od crkve pa do političkih partija nameće kao autoritarni model „istine“.

Kome je potrebna iluzorna sreća i takvo društveno stanje u kojem su iluzije dominantni obrasci mišljenja i na njemu stasali fenomeni? A kad jednom počne razmišljanje o toj „sreći“ u duhu procesa prosvijetljene svijesti tad  obično bude kasno, jer pristigle fakture iluzije sreće dolaze sa bolnom i dugoročnom socijalno-kulturološkom kamatom.

No, konačno i iskustveno i kako bi to rekao Berđajev „istorija je stvorena za osrednjeg čovjeka, čovjeka mase, kolektiva…“

U danas debelo odmaklom sociopolitičkom inženjeringu hibridnih instant formula „sreće“ kako u politici tako i u društvu, kolektivna iluzija je budućnost koja nas čeka ili koja je već u liku sadašnjosti na (naplatu) stigla.

Konačno, kako bi to rekao pisac i filozof Josip Brodski „koliko god čovjek koga ste izabrali obećavao da će pravilno podijeliti kolač, kolač neće postati veći, u suštini porcije će se obavezno smanjiti.“