Kroz proteklih deset decenija, malo ko, uopšte i zna da se u Crnoj Gori dogodio pokolj Bošnjaka u Šahovićima 1924.godine.
Naime, 9. i 10. novembra 1924. godine u crnogorskoj oblasti Donji Kolašin – Šahovići, koja se danas zove Tomaševo, izvršen je zločin etničkog istrjebljenja bošnjačkog stanovništva nevjerovatnih razmjera, pri čemu je dva dana vršeno masakriranje i orgijanje nad civilima, koji nisu uspjeli pobjeći i sakriti se od nacionalističke rulje.
Kao povod za ovaj zločin iskorišćeno je ubistvo crnogorskog prvaka Boška Boškovića, koje je ekspresno pripisano komiti Jusufu Mehoniću, a to je u tim okolnostima označilo krivicu svih Bošnjaka – muslimana. Kasnije se ispostavilo da je Boška ubio Crnogorac, ali pogrom je već bio obavljen. Država nije reagovala, nije sprovedena nikakva ozbiljna istraga, preostali Bošnjaci su se iselili sa tog područja, sve je obavio veo šutnje…
Jedan od rijetkih Crnogoraca koji je imao snage da progovori o ovom zločinu, bio je Milovan Đilas, čije svjedočenje ima posebnu težinu, jer je direktni učesnik zločina bio i njegov otac. On je u Londonu 1958. godine objavio knjigu na engleskom jeziku “Land Without Justice”, u kojoj je opisao ovaj događaj.
Iz knjige Milovana Đilasa prenosimo svedočenja koja su zastrašujuća:
„….Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelasa bio purpurno crven.“
„…Jedna grupa napala je jednu usamljenu kucu. Seljak je upravo gulio jagnje.Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kucu, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na sljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom, pazeci da ne povrijedi tijelo. Onda je zrtvi razrezao grudi. Srce je jos tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pricalo da ga pseto nije taklo, jer, cak, ni pseto nece turskog mesa.“
Đilas dalje navodi:
“… Zaklano je nekih 350 ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja koja su kod Crnogoraca do tada bila nečuvena… Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda, niti je iko mogao pretpostaviti da se to zbilo u onome što zovemo duh nacije. U poređenju s tim nedjela iz 1918. godine bila su dječija igra. Kasnije se većina hrišćana i sama stidila onog što su počinili. Ali počinili su.”
„U ovoj zemlji ubistvo nije ništa zastrašujuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome, pobudili su otpor i jednodušnu osudu iako se kod žrtava radilo o muslimanima …
Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani bili oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka”.
Zaključuje Đilas.
U prilogu objavljujemo i prvu TV reportažu o ovom zločinu koju je emitovala TV Vijesti 2009.