Profesor Došljak: Zbirka pjesama Zdravka Đuranovića potvrđuje autorovo trajanje u crnogorskoj kulturi

0
430

Zbirka pjesama Zdravka Đuranovića „Izviraće đe je izviralo“ potvrđuje autorovo trajanje u crnogorskoj kulturi. Rođen u srcu Stare varoši, u Titogradu (Podgorici), Đuranović kao tekstopisac, kompozitor i interpretator već četiri decenije najaktivnije živi crnogorski muzički život. Ovo je zbirka u kojoj su pjesme posvećene Crnoj Gori, zavičaju, dragim ljudima, ljubavi. Kada naki autor pjesničku zbirku posveti svojoj majci, kao što to čini Đuranović („Svojoj majci, koja je svaki stih ovih pjesama znala od trenutka kad sam ih napisao“), onda iz te zbirke mora točeti ljubav. Svaka kap te ljubavi potvrđuje naslovnu sintagmu ovog pjevanja i mišljenja.

Riječ autora, na samom početku, upućuje čitaoca na sadržaj knjige, koji će čitati u dahu, vraćati mu se i usvajati. „Ljubav prema Crnoj Gori“, veli autor, „ljubav prema svemu što nudi: plavetnilu nad njom, pjesmama koje su u njoj, i zbog nje postale, prirodi sjećanjima, uspomenama, tradiciji, vjeri, časti i vaspitanju, duboko je utisnuta u moju dušu i cijelo biće“. I, evo, sada otiska Đuranovićeve duše koji propovijeda ljubav.

Kada je Petar Lubarda poručio: „Ako bi me neko pitao ko je moj učitelj u umjetnosti, morao bih da mu odgovorim, to je jedino bila Crna Gora“, kada je Alfred Tenison zapjevao: „Uzdigla se do visina đe no klikću orli carski“, a Ljubomir Nenadović zapisao: „Crnogorce je održalo  crnogrsko srce“, pa ranije poruke Njegoša, Marka Miljanova, te Veljko Vlahović prozborio: „Crna Gora je vječito otvoreni prozor slobode koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapima rose“, kada je Ratko Vujošević napisao „Orevuar Montenegro“ („Što zna sem da gine Crna gora mala“), pa Radovan Zogović „Internaciju Crne Gore“ („Korača, korača svezana Crna Gora preko Crne Gore“), pa ono Kostićevo „Ako te volim goro moja čarna“, pa Zaim Azemović:  „Naši su putevi tvoje vene“, pa Sijarić, Lalić, Risto, Vito, Leso („Kakvo li tražiše blago u tebi najmilija,/ s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,/kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa,/ a junaštvo tvoja jedina industrja?“), onda smo bili sigurni u naslovnicu Đuranovićeve knjige – izviraće đe je izviralo! I izvire i teče pjesnička ljubav crnogorska. Tradicija i trajanje. Poezija za život stvorena.

Nastale na vrelu ljubavi i tradicije, pjesme Zdravka Đuranovića, njih sto, razvrstane su u sljedeće cjeline: „Molitva za Crnu Goru“, „Naša mila Podgorice“, „Stara majko Crnogorko“, „Gusle moje javorove“ i „Zemljo orla i sokola“.

Petnaest pjesama prvog ciklusa su, zapravo, ode Crnoj Gori. U njima autor slavi svoju domovinu i njene dične sinove: svetog Petra, Njegoša, Ivana. U pjesmi „Kolijevka“, autor pjeva: „Svejedno je ‘Montenegro’/ ili samo ‘Crna Gora’ put đedova kad pronađeš/ tu đe sviće majska zora“. Svaka pjesma ovog ciklusa zavijena je, umotana, poruka vjekova i vrelo je sa kojeg se napaja naša budućnost. Svaki stih je opomena, ljubopis crnogorski: „Crna Goro, pjesmo moja/ što mi tečeš u venama,/ljepotice najdivnija,/ od kamena isklesana“. Ova i ostale strofe su nizovi riječi koji „zaljubljeno vodi srce“.

Zdravko Đuranović

Druga cjelina, „Naša mila Podgorice“, kroz trideset pjesama je podgorička poetska šetnja Crnom Gorom i njenom ljepotom. Od Stare varoši preko Cetinja, Budve, Bara, Spiča, Novog, Kamenara, Kolašina, Rovaca, Zete, Plavnice, Crmnice, Pljevalja, Nikšića, Danilovgrada, Vasojevića, Vidrovana, Durmitora, Lovćena… Zemljom, vodom i nebom jezdi pjesnik u ovim pjesmama sa završnom porukom“ „Ja sam soko s krša gorskog,/ iz plemena crnogorskog“. Sve je Đuranović povezao – gradove i ljude, ovjekovječio istorijske toponime, dirnuo u dušu crnogorskih krajeva, pa zato i kaže: „Leti, pjesmo, Crnom Gorom/ da se čuje na sve strane/ o ljubavi što su krili Podgorica i Berane“. I ništa više nema kriveno! U ovim pjesmama je ljubav progovorila! Iskazala se!  Potvrdilo se ono ako imaš svjetlosti u tvom srcu – pronaći ćeš put do zavičaja, do domovine! I bi svjetlost – i bi put! Domoljubivi stihovi ili strofe iz kojih kaplje rosa ljubavi.

Dvadeset i jedna pjesma treće cjeline ove stihozbirke, „Stara majko Crnogorko“, u centar pjevanja stavlja majku. Ona je, uvijek, bila moć u porodici, centar našega svijeta, nježnost, kult, čežnja. Majka je jedna! Zato su pjesme o njoj himne naših života. U jednoj od pjesama, „Oj, Grahovo“, Đuranović piše: „Svakoj majci Grahovljanki/ ponosne su bile suze/ kad je u boj sina slala/ i kad joj ga bitka uze“. Potvrđuju se one istorijske misli Veljka Vlahovića: „Crna Gora nije nikada molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikada nije shvatila zbog čega je ta ljubav grijeh“. Majka i domovina!

„Gusle moje javorove“, kao četvrta cjelina zbirke, uramila je petnaest pjesama. I, opet, ljubav – domoljublje: „Časno nosim od rođenja/ ime roda ko zakletvu/ i u srcu Crnu Goru/ đe god bio u svijetu“. Tu su i pjesme o Podgorici. Gradu koji je crvena nit Đuranovićeve poezije: „Srce moje svojim zove/ svaki djelić Podgorice,/ kao da sam od rođenja/ pila vodu sa Rbnice“. Očekivano od starovarošanina! Stara varoš pjesmom proslavljena!

Posljednji ciklus „Zemljo orla i sokola“ (19 pjesama) objedinjuje pjesme o Crnoj Gori, koja je za autora „zemlja mila“, „zemlja orla i sokola“, „zemlja dičnih prađedova“, „zemlja kršna i planinska“, „ljepotica s vrha gora“, „prelijepa gorska vila“, „bedem vjekova“, „gnijezdo sokola s visine“, „luča slobode“… Knjigu zatvara pjesma „Nema te, majko“. S razlogom ljudskim i pjesničkim. Tri strofe kao tri suze…

Ako kažu da u životu kratkom kao pola uzdaha, ne sâdi ništa osim ljubavi, onda je autor u ovoj zbirci zasadio i odnjegovao ljubav. Ljubav koju beremo kao dragulje istorije.

Poruka Zdravka Đuranovića: „Sve što imam nek pripadne Crnoj Gori“ obavezuje čitaoce na usvajanje pjesničkih poruka. Crnoj Gori je potrebna ljubav!

Piše: prof. dr Draško Došljak