ŠABOTIĆEVA ZBIRKA PJESAMA

0
234

Zbirka poezije pod naslovom „Žal“, autora Faruka Šabotića Fara (Tucanje – Petnjica, 1965), objavljena je nedavno u izdanju Centra za kulturu Petnjica. Šabotić živi u Švajcarskoj i nakon romana „Oči u tami“, čitaocima nudi i ovu svoju zbirka pjesama.
Šabotić zna da se riječima zanimaju mnogi, jer se od riječi izgrađuju novi svjetovi. U snovima i nesanicama, riječi se pretvaraju u ljude i predmete. Vjera u vrijednost riječi je očigledna u poeziji. Riječi su „varkina deca i majke novih varki“. One su „mostovi, ali i ponori među ljudima, one su munje u ljudskom tijelu“. Nema svijeta bez riječi. Sa riječima, čovjek ni u svemiru nije sam.
Prva stihozbirka Faruka Šabotića „Žal“ pokazuje da je njegova biografija u poetskim riječima i ovim stihovima, razasuta tamo, u detaljima, kroz sjećanja obojena raznovrsnim nijansama raspoloženja – najviše bolnim krikovima. Stoga ovaj rukopis pokazuje da je njegov život jedino izvorište poezije. Od prve pjesme ovoga rukopisa, pa do posljednje, Šabotićeva lirika je ostala metafora sjete, šabotićevske sjete. Sav njegov životni bol je u njegovim pjesmama, pa su i ove pjesme pravi pjesnikov život.
Smisao i sam karakter ove lirike određen je pjesnikovim životom. Sijaset je upečatljivih elemenata na pjesnikovom životnom putu, kao što su i karakteristične odlike njegove poezije, da je možemo prepoznati i kada je autor ne bi potpisao, a da smo prethodno pročitali njegov roman „Oči u tami“.
Korijeni pjesnikove sjete su u najličnijoj sferi. To na najbolji način potvrđuju i pjesme: Suzama stihove pišem, Kuda ide ovaj život?, Stranac u svojoj avliji, Kobna, Tražim te, Žal, Olupina duše, Slika od mulja, Pogled sa sjetom,u kojoj kaže:


„U pogledu tome vidjeh neku sjetu
A suza zablista kao biser plavi
Nije više bila na ovome svijetu
Nešto joj se čudno motalo po glavi“.

Šabotićeva ljubav je tugom i čežnjom nabijena, rijetko ostvariva. Više je od snova i čežnji:


„U san kad svratiš milo je duši
Al kad se probudim žal se pojavi
Teško mi bude pa oko porosi
Tad pucam sačmom u oblak plavi“.
(Uzdahom budiš fazame)

Više je čežnje i snova nego realnosti, više nespokoja nego sreće, više rastanaka nego sastanaka. Ona je sjećanje samo:

„Sjećanje te slika u najljepše boje Uvijek me pratiš kao noćna sjena Kad god pomislim na oči tvoje Duša mi bude roze obojena“. (Tebi)

Između voljenih bića se uvijek ispriječi nešto: daljine ili rastanci. Kao sve izuzetno i lijepo što kratko traje, ljubav se ne zbiva u sadašnjosti. Ljubav kao da nije ostvariva s toga što pjesnik od ljubavi hoće okruglu punoću i toplinu nenađenu u djetinjstvu. Sve liči kao da se dvije obale udaljavaju, svaka na svoju stranu, mada pjesnik voljenoj ne da da postane prošlost. Rastanak je i ovdje „mlađa sestra smrti“, sa doživljajem ljubavi kao izvorištem pjesnikove sjete, jeste i osjećanje prolaznosti.
U ovom Šabotićevom lirskom rukopisu prožeta je sjeta. Vidni su njeni razlozi i korijeni. Šabotićevska sjeta ovdje ne slabi nego snaži. Ona, ipak, ne izaziva destrukciju već ljubav prema životu. Nakon čitanja ovoga rukopisa, kao poslije plača, rađa se žudnja za životom. Treba vjerovati poeziji! I piscu!

Prof. dr Draško Došljak