Rožajske se brude vide i raspoznaju izdaleka

0
1354

Piše: Zlatko Tutić

Rožaje, koliko god se mi upirali, nije turističko mjesto. Rožajama bi prioritet trebao da bude zimski turizam (rožajske planine – Hajla, Štedim i ostale). Sad za sad, od toga posla nema, umjesto planiranog zimskog mi imamo neplanirani ljetnji turizam.

Ovo je priča o ljetnjoj sezoni koja tradicionalno bude svake godine u julu i avgustu mjesecu kada u svoj grad dođu ”brude” (pod ovim ”brude” ne mislim ništa ružno ili diskvalifikujuće, prosto ih tako narod zove). To su, da pojasnim, stanovnici evropskih zemalja sa rožajskim adresama ili dijaspora. Ta dva mjeseca u Rožajama se mogu čuti razni jezici, njemački ponajviše zatim francuski, holandski, švedski, danski, norveški etc.

Dakle, Rožaje je u tih šezdesetak dana neprepoznatljiv grad. Nekako je šarenije, mirisnije, veselilije , prosto drugačije. Gradski trg i okolne terase su prepune ljudi koji izgledaju drugačije, evropskije. Ulice i parkinzi su zauzeti po čitav dan autima raznih modela i stranih tablica. Tih dana Rožaje opravdava svoj (gramatički) srednji rod, postaje veselo i razdragano kao dijete. Većina tih Rožajaca su zaposleni u evropskoj industriji koja je uvijek gladna svježe radne snage, naročito zanatlija. Taj ljudski kolorit se sastoji od običnih radnika, rijetko službenika i još rjeđe patrona-gazda (što bi se kod nas reklo ”drže radnike ili drže bauštelu”).

Rožajske se brude vide i raspoznaju izdaleka, po izgledu, stajlingu i po priči kad se sretnu sa nekim od nas domicilnih. Tom prilikom obavezno razmijenimo nekoliko trivijalnih rečenica koje se ne pamte i ne znače ništa, ali eto, red je. Uvijek ponavljaju istu priču iz vremena kada su živjeli ovdje. Ima tu malo sentimentalnosti i idealizovanja, ali hajt’, neka ih. Razumijem to, jer oni u suštini i nemaju šta drugo da pričaju sa nama. Život koji oni žive mi ne razumijemo. Otišli su iz Rožaja ali bez obzira na to pokušavaju da ostanu u zoni. Što se finansijske strane tiče brude troše novac lako samo kada su u čaršiji (imam za toliko, hoću da se to vidi), a kada se vrate u evropsku Evropu žive skromno, štede za sljedeću sezonu, odnosno za sljedeće ljeto. Dobro oni znaju da je njihov euro sa znojem i sa mukom zarađen. Brude su u kafićima glavni, oko njih je uvijek puno drugara ili rođaka koje oni velikodušno čašćavaju. Znaju biti veoma bučni i puni optimizma, a ta njihova euforija bude simpatična i zarazna.

Grad, rekao sam to već, nekako živne. Znaju svi rožajski trgovci, frizeri, buregdžije, ćevabdžije, vlasnici parkinga, hotela, butika, sala za svadbe (svaku noć svadba, a bude ih čak i po dvije dnevno), automehaničari, doktori, zubari, keramičari, moleri i druge zanatlije da dijaspori vide veliki hair. Sve je to novac koji ostaje u Rožajama i naravno da je to za svaku pohvalu. Pored toga, rožajska dijaspora je odana svojoj državi i svom gradu. Zahvaljujući njima, njihove porodice u Rožajama godišnje preko formalnih i neformalnih kanala dobiju finansijsku infuziju od cca. 5 000 000 eura. Takođe, uvijek su tu da priteknu u pomoć u slučaju bolesti ili siromaštva i u izgradnji vjerskih i infrastrukturnih objekata, mostova, puteva, vodovoda i sve drugo što bude prioritetno u tom trenutku. Da sumiram, dijaspora daje značajan doprinos lokalnoj ekonomiji.
Rožajska dijaspora širom Evrope je, pretpostavljam, insitucializovana (zavičajni klubovi), u smislu da postoje humanitarna društva koja pomažu našem gradu. Vjerujem da u svakoj evropskoj državi postoji takvo društvo, a meni u ovom trenutku na um pada humanitarno društvo ”Bratska ruka” iz Švajcarske koja je uvijek tu kad treba.

Izvinjavam se što nisam pomenuo još neko dobrotvorno društvo koje, siguran sam, postoji, ali je ”Bratska ruka” ipak najeksponiranija. Dakle, rožajska dijaspora voli svoj grad i za njih se može definitivno reći da su Rožajci u pravom smislu te riječi.
Taj fenomen je manje-više poznat, mislim da je razlog za tu njihovu “vrućinu“ činjenica što je to prva generacija dijaspore, jer većina tih ljudi je početkom devedesetih godina prošlog vijeka prelomila svoje živote, spakovala ih u putničke torbe i otisnula se u nepoznato, neznajući šta ih tamo čeka.

Hrabrost tih ljudi da tako u neviđeno krenu trbuhom za kruhom me svaki put fascinira, jer znam iz kakvog političkog, ekonomskog i bezbijednosnog ambijenta su napustili Crnu Goru. Od tada je prošlo preko 30 godina, to su sad manje-više uspješni i situirani ljudi. Danas se rijetko srećemo i rijetko pričamo o tome, jer život je mnogo ozbiljna stvar, ali mene sjećanje vraća na odlazeći eho te generacije u sumraku 1991. godine u rožajskom kafiću ”RM” gdje smo posljedni put, nas pedesetak, napravili oproštajno veče. Naravno, nije to bilo oproštajno veče ali je ispalo tako. Ti momci i djevojke su otišli, a mi malobrojni što smo ostali (nismo imali hrabrosti da odemo) smo preturili preko glave mnogo težak period. Mnogi to vrijeme pamte kao život u trouglu rata, straha i smrti.

Danas, nakon toliko godina kad se sretnemo, i ako se uopšte sretnemo, pokušavamo da se vratimo na ono doba ali to ispadne nekako prezuveno. Život nas je pregazio, naročito pojedine koje kad sretnem vidim da ih je veliki grad progutao, sažvakao i ispljunuo, i da su to ljudi koji su, čini mi se, nekako promašili svoj život. Srećom, takvih je malo.

Ostali su vedri i entuzijastični kad dođu u Rožaje, k’o da su fotošopirani i ljepši od nas, njegovaniji, a bogami nisu bili kad su išli u inostranstvo, ako ćemo pravo. Vidim da su zadovoljni svojim životima ali nikako ne mogu da se otmem utisku da su na zapadu svi do jednog postali robovi svoje slobode. Oni su prva generacija koja je otišla i koja sad dolazi sa svojim porodicama. Djeca su im uredna i naša ali ipak, vidi se, stranci. To je normalno. Ta su djeca rođena i školovana u inostranstvu i mislim da će ih roditelji dovoditi u Rožaje sve dok se ne „dofate noge“ (budu punoljetna). Poslije toga, teško da će oni sami imati motiva da dođu u Rožaje. Prosto ne postoji nikakav feedback između njih i Rožaja. Izvinjavam se, postoji.

To su kuće, ogromne kuće, koje su njihovi roditelji izgradili i u kojim se živi samo tih dvadesetak dana, a te su kuće stvarno napravljene, ono, evropski. Ogroman novac je tu uložen. Ima tu malo prestiža, ima tu malo tafre, ima tu malo želje da se pokaže, a bogami i oni i mi znamo da u tim kućama niko nikad živjet neće, nažalost. Puna su rožajska sela i Rožaje takvih kuća, što se ono kaže ”tu se svjetlo ne pali i po pet godina”.
Možda je ovo priča ”igre riječi” – sreća u nesreći je što Rožaje ima pozitivan natalitet, a nesreća u sreći je činjenica da se iz Rožaja i dalje odlazi. Citiraću samog sebe: ”Rožaje se, nažalost, pretvara u starački dom. Meso odlazi, a kosti ostaju”