ROMAN HARISA ZEKIĆA „MRTVI ČVOROVI“

0
94

U izdanju JU Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, koje potpisuje Salko Luboder, nedavno je objavljen roman „Mrtvi čvorovi“ , autora Harisa Zekića (Rožaje,  1990). Zekićeva proza pridružuje se onim književnim djelima koja se bave traumama nastalim nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Društveno-socijalne teme ovoga tipa pronalazimo u svim sverama oko nas. Te teme su kontinuirano zastupljene i u medijima te ljudi o njima međusobno govore i polemišu. One su dio  čovjekove svakodnevice, pa su se nametnule i kao nezaobilazne  i u književnosti. Ove teme se dotiču  svih književnih vrsta, pa tako i romana. Kroz Zekićev roman “Mrtvi čvorovi” provijavaju teme  odnosa društvenih sredina, porodičnih odnosa, socijalnih prilika, savremene kulture ili problematika tabu tema  – alkoholizma, i sl.

Svojim proznim tekstom, Zekić pokazuje da roman nije samo još jedna prozna vrsta, već takva književna struktura koja i sama ima različite žanrove i tipove. Autor “Mrtvih čvorova” kroz svoje pripovijedanje potvrđuje sve one definicije romana: da je to „priča o privatnom svijetu u privatnom tonu“, te da je to „djelo s više od 50 000 riječi“, odnosno da je „roman književna vrsta koja u okviru sudbine pojedinca daje cjelovit prikaz nekog društva i vremena“.

Činjenica da književnost proističe iz života i  zbilje, iz tog kruga, Zekić preuzima i teme i likove i toponime o kojima piše. Uticaji raznih ekonomskih, društvenih, političkih i kulturnih promjena odražavaju se i na književnost, zato Zekić književno vrlo vjerno opisuje i promišlja promjene u društvu. Jer, kako i sam u romanu veli: „Pisac mora biti slobodan da bi slobodno i nesmetano stvarao, on živi za stvari koje će se desit poslije njegove smrti, mislim naravno na njegov ulazak u historiju i vječno vrijedna vrata kulture“.

Ključna rečenica u “Mrtvim čvorovima” iskazana je, u Kovinu, u IX cjelini ovoga romana, od strane lirskog subjekta:  -A da l’ bi mogli mi svim ljudima na Balkanu da podarimo zaborav, pa da mogu da žive kako su živjeli i prije? – pitao sam Neku“.

Lijepo druženje mladih iz više sredina našega regiona koje se događa u ravnici, na obalama mirnog, tromog Dunava ostavlja utisak tog dobrog života prije raspada SFRJ. Zekić to dočarava na upečatljiv, slikovit i metaforičan način i jezički korektan, a sve u saglasju sa zavičajnim sredinama svojih junaka. Svakako da svi oni žive i životima balkanskih trauma.

O tim srećnim vremenima, Zekić u „Mrtvim čvorovima“ stvari konkretizuje: „Čovječe, Balašević i njegov ‘’Requiem’’, posljednja pjesma posvećena Titu. Nisam zatekao to vrijeme samo sam čuo priče o njemu, ali slušajući i čitajući njega konačno sam ukapirao kako je bilo i šta je trebalo da se uradi da bi balkanski narodi živjeli zajedno. Trebalo je samo ukinuti religiju, koja suprotno svojoj ideji, odvajkada razdvaja ljude i ukinuti nacije a stvoriti naciju, jednu jedinu i to je to. U krvavoj i priljavoj historiji Balkana jedino taj period svijetli, nisu svi bili srećni ali je nesrećnih moglo da se izbroji na jednoj ruci. Zato je u mojoj glavi Tito ostao vitez, jedini vitez koji je poslije nesreće, poslije krvavog rata balkanskim narodima donio mir i blagostanje, sigurnost itekako. Jedino dok je on bio na vlasti naša prljavština je ostajala u nama, nije izlazila van da nosi mržnju i netrpeljivost, nije dozvolio balkancu da bude to što jeste, burno i krvavo kidanje njegove tj. Naše države je pokazalo koliko se te prljavštine nagomilavalo u nama sve te godine. Ne Gospodo, Jugoslaviju Balkanci nikad nisu zaslužili, čini mi se da sam to već rekao“.

U književnoj obradi stereotipa o Balkanu  u ovom Zekićevom romanu se ne može govoriti o trivijalizaciji kulturne traume u smislu obezvrjeđivanja njenih efekata. Više nam se čini da distanca pripovjedačke pozicije nije djelo Zekićeve poetike, već adekvatan način da se posveti razradi mehanizama stereotipizacije s jedne strane, a s druge strane da se lingvistički približi traumaali i da se dâ rješenje. Jer Zekić zna da: „Neka lijepa sjećanja budu žrtva, stvoriće nova, samo da opet ljudi budu prijatelji, ovako kao ja i ti, na isto ovako lijep način! Hajde molim te da to učinimo.- nisam odustajao i znao sam da će na kraju popustit“.

Trivijalizacija inherentna traumi zapravo je usidrenje narativnoga loma u stereotipu, ona ponovno na temelju identitetski konstitutivne dimenzije stereotipa uvijek reprodukuje  traumu. Trivijalno se nalazi u svakodnevnom iskustvu i samorazumijevanju koje nastaje kroz učestalu dimenziju stereotipa. Pokušaj narativizacije traume paradoksalno se ispostavlja kao pokušaj distanciranja, koji korespondira sa strukturom trauma.

Traume su ostale, kao što se rane produbljuju, a krivica luta: „Sve je to uvezano, tuđa krivica i tuđa žrtva, sve je to spleteno, sve te stvari kao mrtvi čvorovi ćute u zraku, nerazmrsive i zapetljane. Svi vjeruju da su nevini  i svi vjeruju da su branili svoje, a grobovi ćute na brdima, masovne grobnice se kopaju svako malo kao ruda, ljudi se zgražavaju ali ostaju pri svom stavu. Kako da to učinimo? Neko je tu sigurno kriv, kao što je neko sigurno nevin“.

Haris Zekić svoju književnu priču zatvara traženjem lijeka za novi život koji neće biti opterećen razlikama koje izazivaju sukobe. Kolektivna amnezija je izlaz iz toga. Ali, izumitelj hemijske smješe koja izaziva amneziju, optuženi ‘’202’’,  se proglašava „krivim jer je na monstruozan način pokušao da promijeni slavnu historiju balkanskog naroda“.

Roman „Mrtvi Čvorovi“ Harisa Zekića će kod čitalaca utemeljiti humanost kao način života. Ovo je Zekićevo sagledavanje jednog  (ne)vremena i ljudi u njemu, sa snažnom književnom porukomo ukletosti balkanskog prostora i nesrećama ljudi koji su tražili dobra rješenja. Ako je amnezija bila književni lijek za postjugoslovenske traume, čitanje i pamćenje Zekićevih poruka su lirski lijek za naša ozdravljenja.

Piše: prof.dr Draško Došljak