Rašid i Rušid

0
622

Piše: Zlatko Zećo Tutić

Kaže mi neki dan moj ,,izabrani“ hodža Rejhan lijepo je da se neki ljudi po nečemu dobrom pomenu, svejedno je da li je to priča ili događaj koji se desio nekom od nas ili događaj kojem smo svi svedočili.

Da napomenem, ovo nije pisanje fraza i opštih mjesta, ovo je, što bi rekle Sarajlije, pisanje iz „aha“.
Svakom od nas se u životu desi da nam neki trenutak, detalj ili situacija ostanu zauvijek urezani u pamćenje, e ovo je priča o takva dva trenutka, dva detalja i dvije situacije koji su redefinisali moje shvatanje života.

Ove dvije minijature, su poput priče „Elmaz“, koju sam napisao zbog obaveze prema mojoj porodici.

Rašid i Rušid su dvije priče koje su se desile meni i zato imam potrebu da ih napišem.

Rašid i Rušid (od kojih je jedan rahmetlija) skoro da nemaju ništa zajedničko, sem što su iskreni vjernici… malo li je

Izvinjavam se, zajedničko im je, što su mi obojica, svako na svoj način, promijenili shvatanja u životu, i siguran sam, učinili me boljim.

Ovu priču pričam, da ponovim, zbog savjesti, jer dobro pamtim riječi jednog čovjeka koji je čitao hroniku o rožajskim šoferima, te riječi su mi se duboko urezale u pamćenje: ,,Piši sine,za one koji ce doći posle nas, jer ako se ne zapiše, neće imati ko da nam halali“ rekao mi je.

FB IMG 1696832723921 Radio televizija Rožaje

PRIČA PRVA

Priča o Rašidu je priča bez trilerskih zapleta ,dakle, priča o po svemu skromnom čovjeku, koji je živio neposredno pored Gornje džamije, reklo bi se običnim životom, posao-kuća- džamija. Ova treća stavka „kvalifikovala“ je Rašida za ovu priču.

Naime, Rašid je godinama bio mutevelija džamije, radio je to iz ljubavi i naravno bez ikakve novčane nadoknade, što me ne čudi, jer znam tu u Islamu, utemeljenu porodicu Zejnelagića.

Jedan od razloga zašto je Rašid važan za ovu priču je lične prirode, konkretno to je smrt mog oca. Rašidov odnos prema meni u situaciji za koju se ne mozemo pripremiti i koja je je za svaku porodicu stresna  i traumatična me goni da ovo napišem. Da skratim „pomogao mi je, kao da je u pitanju, nedajbože, smrt nekog njemu najrođenijeg“.

Tada sam mislio da je pomogao samo meni, kasnije sam od ljudi saznao da je Rašid Zejnelagić to decenijama radio svakom koga bi to ,,pasiralo“.

Kad god bi se poslije toga sreli, zahvaljivao sam mu se na tome, i da budem iskren, uvijek bi me čudilo, to što me on začuđeno gleda, jer je očigledno mislio da je to normalno ponašanje za svakog mum’ina.

Inače, Rašid je bio čovjek ni carski ni spahijski u prevodu svoj, takodje je bio čovjek nultog koraka, odnosno “čovjek na prvu”što u osnovi znači da nije imao ni gram lukavosti i neiskrenosti.
Za kraj priče o Rašidu opisat ću rožajske dzenaze koje nigde nisu masovnije nego kod nas.

Znam da su Rožajci najbolji ljudi na svijetu, takodje znam da sam ,, počašćen,, da budem rodjen I živim u takvom gradu i znam da će mnogi, naročito mladi ljudi misliti da nisam u pravu, nema veze, razumijem ih.

Naravno da Rožaje kao I svaki drugi grad ima milion mahana ali jedno je nesporno,Rožaje svakog postavi na mjesto koje mu pripada, šta god mi mislili o sebi, tu ne pravi razliku ni prezime ni funkcija ni bogatstvo.

Kantar za ovo su, izmedju ostalog , dzenaze,odnosno broj ljudi koji su došli da isprate rahmetliju.

Dzenaza nepogrešivo pokazuju koliko je čovjek za života dobrim djelima ili postupcima zadužio ljude da dodju i da mu izuče fatihu

Ova religijsko-običajna opservacija je bila neophodna da bih se vratio Rašidu Zejnelagiću čija je dzenaza bila sa puno ljudi( sto bi se kod nas reklo  veliko dženaze) koji su došli da ga isprate na putu povratka Gospodaru.

PRIČA DRUGA

Postoje priče koje su svojevrsne pobjede nad vremenom, ćute godinama i čekaju da budu ispričane ovo je jedna od takvih.
Ovde ide rez i flešbek u prošlost.

Dakle, bila je to, sjećam se jesen, “mrtva jesen”, najverovatnije, da je to bilo novembra mjeseca 1977.godine. Te godine su dva aktera ove priče upisali svoje fakultete, dakle brucoši.

Istina, jedan baš I ne onaj klasični, jer je prije toga doživio Sarajevo pohađajući Gazi Husrev – begovu medresu a drugi, napucan ničim utemeljenim samopouzdanjem što proizvodi oholost i sveznanje i želju da promijeni svijet. Tada mi se činilo da znam na čemu stoje i nebo i zemlja.

Dakle susret dva ,,neravnopravna protivnika”.

Davno je to bilo ali sam nekako uspeo da je rekonstruišem i domamim u sjećanje.

Ovo je priča o Rušidu Nurkoviću, čovjeku sa kojim sam proveo samo 5 sati u životu, naime, naš susret i druženje je trajalo koliko je trajao put od Priboja do Sarajeva.

Ovih pet sati za nekih 150km je baš potrajalo, zato što smo putovali, sada već zaboravljenim vozom iz 19.vijeka, koji je i tada bio atrakcija, a zvali su ga Ćiro.

Pamte to stariji sarajevski studenti iz Sandžaka.

To vam je onaj voz iz filma, Valter brani Sarajevo, e taj muzejski voz, je tako sporo išao pored Drine,
pa preko Romanije, pa pored Miljacke, pa do Sarajeva, brat bratu pet sati.

Bili smo sami u kupeu i pošto smo zemljaci poznavali smo se iz vidjenja, ustvari, ja sam njega poznavao, jer je Rušid bio već poznat u čaršiji kao atletičar srednjeprugaš, koji je osvajao medalje na Sandžackim igrama, sjećam se u Bijelom Polju smo navijali za njega skandirajuci hodža hodža.

Kako rekoh, sami smo bili u kupeu i kako to biva počeli smo onu opštu priču, koliko da prodje vrijeme.

Beskrajna vožnja nas je vozala sa teme na temu i sve je to bilo ono uobičajeno dok se nismo dotakli teme studiranja, tada u stvari i počinje razlog za ovu priču i moje kajanje zbog kojeg i pišem ove redove.

Kada mi je rekao da je upisao Islamski fakultet u Sarajevu tada sam, rekao sam već da sam bio ,,bas pametan,, reagovao u stilu a sta će ti to, takodje se sjećam moje kontrolisane verbalne ,,agresije,, na smirenog i superiornog Rušida koji se samo dobroćudno smeškao, znajući istinu, koja je meni bila tada potpuno nepoznata.

Prosto nisam mogao da shvatim da neko to studira, dandanas me stid zbog toga, ma bilo me stid i sutradan i nakon pola godine  ali nisam imao priliku da ga sretnem i da mu se izvinim.

Sjećam se njegovog opraštajućeg pogleda,koji sam kasnije razumeo kao ,, uzmi ti momče samog sebe nalijepo,, kada smo konačno stigli na stanicu Bistrik.

Ova priča je u stvari izvinjenje koje toliko godina živi u meni.

Siguran da se Rušid ove epizode i ne sjeća, što u osnovi nije ni važno, zato sto je dovoljno da se sjećam ja.

Kasnije sam saznao da je Rušid završio fakultet i da je ostao da živi u Sarajevu,

Takodje znam da je bio aktivni učesnik odbrane od agresije na Bosnu i Hercegovinu i znao sam da će biti oslobodjen svih optužbi, ne znam kako, ali sam bio siguran da čovjek poput njega ne moze da uradi nešto nečasno.
Čvrsto vjerujem da je Božijim određenjem stvoren čovjek i da je ljudska dobrota jedna od najvažnijih osobina ljudskog roda uopšte

Dakle, svaki čovjek ima „kredit“ da svoj život obilježi dobrim djelima.

Ovo je priča o tom djeliću vremena, što bi rekao Mevlana Dželaludin Rumi „ljudski vijek u kosmosu traje kao kad udahneš i izdahneš“. Svi smo mi obični ljudi od krvi i mesa u osnovi putnici, ništa posebno, svi to znamo.Neki od nas se zapamte po nečemu dobrom, a neki po nečemu manje dobrom. Rašid i Rušid su dva čovjeka koji će, siguran sam, biti upamćeni po dobrom.