Piše: Merdan Zejnelagić
Već dugo vremena čovjek usamljeno luta između onoga što jeste i onoga što bi želio biti a da i ne primjećuje stvarno stanje u kome se nalazi. Nedostatak ljubavi, poštovanja, dostojanstva, sve više i pravde daleko ga odvodi iz granica socijalizacije u kandže samoće i neznanja da zaboravlja kuda je uopšte i krenuo. Najveću nepravdu koju jedno društvo može sebi nanijeti jeste neulaganje u sopstvenu budućnost.
Životni put svakog čovjeka protkan je borbom za parče dostojanstva koje mu po sili prirode za života i pripada. Patrijarhalne vrijednosti kao što su: ljudskost, dostojanstvo, pravičnost, blagost, humanost i borba za pravdu, kojima nas porodica uči od malena, trebale bi biti cilj ka kojem svi skupa zajedno stremimo. Život, kao najveće pravo koje u biti svakom čovjeku i pripada, nudi nam mogućnost sopstvenog odabira idala za koje biramo da se borimo. Individualni odabir ideala i borba za isti nikada ne smiju biti razlog našeg razmišljanja da je to jedini pravi put kojim svi moraju da koračaju. Prihvatanje različitosti ljudskih ideala, različitih kulura, različitih religija predstavlja okosnicu međusobnog poštovanja među ljudima, počevši od poštovanja porodice, poštovanja zajednice u kojoj obitavamo pa sve do poštovanja cjelokupnog društva koje nas okružuje. Gubljenje pravih ideala predstavlja gubitak identiteta, a pravda i borba za pravdu predstavljaju mjerilo na osnovu kojeg je čovjek dužan iz poštovanja prema sebi da odabere životni put kojim želi da plovi.
Gledajući u sliku mladosti jednog društva i njihov odabir ideala i budućnosti, možemo vidjeti i stanje vrijednosti u kome se nalazimo. Savremena slika vrijednosti mladih ljudi sve više odstupa iz granica tradicije i prelazi u granicama materije, što i definiše trenutno stanje materijalizma koje nas okružuje. Gubitak porodičnih amaneta kojima smo učeni dao je za rezultat rađanje jednog novog društvenog poretka koje je zasnovano na pogrešnim idealima. Moderan način življenja i biranje kraćeg puta do uspjeha, svakom idealu daje materijalnu vrijednost koja se plaća sopstvenom egzistencijom. U toj borbi sa egzistencijom čovjek je često puta primoran da se odrekne svojih ambicija i da povuče pogrešan potez ne bi li opstao.
Želja za individualnim napretkom i borba za sopstvenu egzistenciju iz svakog od nas odlijeva vrlinu pažnje, te tako postajemo lutke ideala savremenog društva. Poremećen sistem vrednovanja pravih stvari, u kojima bi porodica trebala da ima najznačajniju ulogu, nepristrasno uzima danak poštovanja među ljudima i međusobno nas udaljava. Za posljedicu, takav sistem vrednovanja daje za plod krah društva u kome živimo. Htjeli mi to ili ne, sa takvim bolom svi moramo da se nosimo. Katkad nas i vrijeme primora da nijemo posmatramo tuđu bol, a bol je svaka ista. Da li je razlog skriven u toj otuđenosti u kojoj tražimo sami sebe ili smo na mnoge razloge življenja postali ravnodušni ni sami ne znamo. Postavljajući listu životnih ciljeva, kao društvo, konstantno griješimo, ali svoje greške još uvijek ne prihvatamo. Strah od pohlepe skriven u ljudima koji konstantno hara ljudskim osjećanjima egoistično nas međusobno udaljava i pravi dubok razdor u našim srcima. Gledajući sami u sebe nerijetko možemo vidjeti ono što ustvari mi i jesmo, ljudi bez prava na sopstveni život, konstantno prilagodljivi životnim promjenama i nezadovoljstvu koje nas u stopu prati.
Epoha tranzicije kojom ljudsko društvo savremeno luta tražeći bolju budućnost i život u njoj promijenila je vidike nekadašnjih ideala, a životu dala drugu dimenziju. Prilagođavanjem takvom načinu življenja čovjek se svakodnevno suprostavlja svojoj svijesti i prihvata odluke koje mu se same nameću, a kao plod takvih odluka rađa se emocionalno i psihološko nezadovoljstvo samog društva. U tom krugu otuđenosti i samoće čovjek se svakodnevno bori sa slobodom ćutanja i suprostavljanja bojeći se na osudu društva. Otuđenost od kulture, tradicije, religije i nauke suštinski je oslabila među ljudima a strah od tuđe misli jedna je od najvećih prepreka u ostvarivanju sopstvenih ambicija. Za radikalno mijenjanje stanaja u kom se društvo nalazi potrebno je proaktivno djelovanje na svim nivoima društva, počevši od samoga sebe. Humanost kao najveći čin ljudskosti potrebno je da planski zavlada među ljudima kako bismo vrijednosti tolerancije i samopoštovanja vratili iz granica beznađa u granicama socijalne kulture. Samoevaluacijom sopstvenih interesovanja i međusobnim potpomaganjem i dopunjavanjem uvijek je moguće postići nemerljive uspijehe, a pogrešnim bitisanjem ka individualnom uspjehu i bivstvovanjem na tom putu društvo će sve više doživljavati debakl pravih sistema vrijednosti.
Ukoliko na vrijeme ne uvidimo svoje greške, brod kojim plovi moderno društvo vremenom će sve više odbacivati terete tradicionalnih vrijednosti i epiteta koji su krasili takvu porodicu i na krajnje odredište dovodiće svoje putnike praznih ruku. Očigledno je da gubitkom ideala društvo gubi i pravo da mijenja svoju budućnost te kao takvo doživljava krah morala i ljudskih vrijednosti u kojima bezuspiješno traži svoje ja.
