Pjesnička zbirka Dragane Mrkić

0
1

Uvijek kad uzmem neku novu knjigu, i prije nego što otvorim koricu, poželim da sa njom povedem dijalog. Želim da joj na početku udijelim par komplimenata, kao na primjer: draga, mnogo si lijepa … divno mirišeš … tvoje šake su na mojim očima … pamtim tvoju kosu koju nisam dotakao … Onda joj se izvinim jer moram da je pročitam i da joj ukradem sve tajne i istinu. Sebičan sam, treba mi život. Želim da budem bolji i ljepši. Nakon jedne pročitane knjige, čovjek zablista, naslijedi neke manire i nemire koje malo ko ima i postane pravi mađioničar. Počinje da vjeruje u razna čudesa, ali ne samo da vjeruje nego i da ih stvara: umije ljepše da voli, da se raduje, da žali… Ma, sa knjigom ne treba mnogo pričati, nema tu flerta, treba je odmah uzeti i ponijeti na vrh litice gdje se orlovi gnijezde. Tako se pobjeđuje mrak.

Pjesnik, odmah po rođenju, zna da je pjesnik. On plače kao pjesnik, igra sa igračkama kao pjesnik, duri se kao pjesnik, ljubi kao pjesnik, kupuje suvenire koji ga podsjećaju na poeziju… A kad dođe trenutak da se upusti u književnu avanturu, u tu vratolomiju, prestane da pije vodu i da jede meso, na svoj vrat namakne olovni teret od udesa i krene da se penje na najviši planinski vrh koji mu je oko vidjelo i zapamtilo. Kada se ispenje, odmah počne da kopa, hoće planinu da razida. Sklanja kamen po kamen, stijenu po stijenu. Žedan je i gladan, ali srećan. Pjesnik je mazohista i paradoks prirode. Kopa, buši, traga, kopni … Traži kičmenu moždinu kamena koja je tanka, meka, nevidljiva, satkana od želja i svjetla.

Dragana Mrkić je pjesnik. Ovu titulu zvanično je prigrlila kada je objavila zbirke pjesama ,,Previše te ima” i ,,Predugo te nema”. Njena nova stihozbirka ,,Na lijevom ramenu” dokaz je velikog rada, želje, putovanja, samoodricanja i ljubavi. Dugo sam čekao ovakvu knjigu, a kad sam je dočekao, pročitao sam je ispred knjižare i odmah poželio da joj poklonim i riječ i vrijeme. Znao sam da ne uzimam pad, stradanje, slabost, smrt. Znao sam da ovo nije ,,ženska“ knjiga, niti ženska suza, niti patetika. I bio sam u pravu, iz svakog stiha izlazi ,,matica“, borac, glad za slobodom, svjetlo … Da sam tada progovorio, rekao bih: ̶̶ Istina! Kosmos! Kosmos u istini!

Zbirka pjesama ,,Na lijevom ramenu“ je podijeljena na pet ciklusa, a pjesme su raspoređene po tematici. Međutim, sve su one povezane pa dobijamo simbiozu svih proživljenih intimnih trenutaka i zapažanja. Zbog toga, u nekim trenucima pomislimo da su naslovi pjesama nepotrebni, suvišni, te gledamo na ovu zbirku kao na nedjeljivu cjelinu.
Dragana je oslobodila stih, ne robuje formi ni leksici jer je sumanuto vrijeme požuruje da se izbori, da popravi pokvareno i ispravi nepravo. Stih je konkavan, a misao konveksna. Ona shvata da današnja književnost u pokretu nije precizno izdiferencirana, ne postoje jasni zakoni ni pravila, pa je ona uzela ,,zakon“ u svoje ruke i dala jednu originalnu i hrabru poeziju. Otvorila je pjesmu i dozvolila je čitaocu da dopiše glas i boju, i da je doživi kao svoju. A kad je čitalac sebe dopisao, sve se hermetički zatvorilo.

Iako se pjesme međusobno dopunjavaju, u svakoj pjesmi pjesnikinja je drugačija, nova i zrelija. Ova njena metamorfoza je posebno interesantna, i to kada se transformiše od majke u kosmos, pa u ljubavnicu, pa u ženu koja čezne za sigurnošću i toplom tišinom. U nekim trenucima i strast bljesne na tren. Ona daje mapu ženskog tijela sa ucrtanom tačkom na prevoju iza koljena gdje se čuju i oživljavaju svi damari i drhtaji želje. A njene želje su klaustrofobične. Sebe rastrže na stotinu strana pa pokušava da se sastavi. Sa svojim crvenim koferom i crvenim cipelama prkosi genetskom kodu. U jednom trenutku punom strasti, ona će da uzvikne: ̶ Grijeh bez grijeha! Međutim, u ljubavi kad se gine za trenutak grijeh je ne napraviti grijeh.

Ako kroz Draganinu knjigu krenemo od Lefkade, Rima, Bosfora, Indonezije … doći ćemo do jednog ,,malog čvora” kojeg je ona, iz ,,nepažnje”, izvezla od najtanjeg konca. A da se takav čvor primijeti moraju da prođu godine i godine. Ponekad i nikad. To umiju samo pjesnici. Međutim, ni pjesnici, niti oni čije oko šara granicama univerzuma, ne mogu taj čvor da razvežu. Takv i mali čvorovi mogu samo da se pokidaju. A kad se pokidaju, počinje paranje: paraju se bluze, pjesme se paraju, vrijeme se para, paraju se posvete, uspomene su oparane. Takvi krajevi konca se stavljaju u igle, i počinju da krpe i cijepaju zaturene obrise.

Nikome ne ostaje dužna, zato je ponekad proračunata, racionalna i subjektivna. Kad ,,isplati” dugove sve arhivira i njima se više ne vraća. Možda Mrkićka ne želi da bude toliko hrabra, već je primorana na borbu i preživljavanje.
Pjesnikinja polusvjesno njeguje jednu sumatraističku ideju. Ona želi da sebi pronađe neki bezbjedan i srećan prostor gdje će se učauriti, fetusirati i spasiti od infekcije današnjeg vremena. Često je u stanju hibernacije, čekanja i strpljenja, ali se ne plaši ni da se suoči sa problemom. Otuda je prisutna i jedna epska nit, pa možemo vidjeti bogati mizanscen na pozornici života i čekanja života. Da li je mjesto na lijevom ramenu taj njen srećni prostor? To je pitanje na koje ona mora sama sebi da odgovori. Volio bih da čitam pjesnikikijnu Mrkić kada ne strepi, kada sebe ne umiruje, kada ne vjeruje da je strpljenje spas, kada bez štita izađe na megdan. Mislim da bi i ona bila sa sobom oduševljena i iznenađena.

Siguran sam da Dragana Mrkić u novoj knjizi ,,Na lijevom ramenu“ nije pronašla tu ,,svoju“ pjesmu, što me iskreno raduje. Ali, nadam se da je počela da oblači bijele haljine. Orfeju se zamilila. Zbog toga ona će morati još više i još teže da ,,kopa“ i traga, a to će je dovesti do nove knjige koja je davno napisana i zaključama u njenim grudima. Ključ postoji i negdje čeka. Ko zna, možda je baš tu na lijevom ramenu. Čuda postoje! A ja vjerujem u čuda i u ovu poeziju.

Piše: Rade Jolić