Čojstvo Mujage Sutovića zapečaćeno u istoriji Crne Gore

0
0

Piše: Mirsada Bibić Šabotić

Ako kakav putnik namjernik dođe u Rožaje i krene ka groblju na kome klanja Klimenta-džemat, ne može, a da ne uoči nišan na kome je utisnuto Mujaga Sutović oficir kralja Nikole. Pomisliće da je Mujaga bio čovjek kao i svi drugi, čovjek kome su potomci podigli nišan u znak sjećanja i zahvalnosti. Taj isti putnik će proći i već kod sljedećeg nišana zaboraviće na Mujagin grob i nastaviće da čita natpise na nišanima diveći se oblicima rezbarenog kamena. Ne zna taj putnik da kamen ima moć da priveže vrijeme, prostor i sjećanja. Vrati se, putniče, pogledaj još jednom kamen ispod kojeg leži mejt Mujage Sutovića i osjetićeš da je kamen vezan za korijen da bi trajao. Vrati se, putniče, i vidjećeš nur koji će ti još više otvoriti oči da bi saznao da ovaj nišan nije od običnog kamena, već od kamena iz čijih nevidljivih šupljina izlazi svjetlost, koja širi istinu da ljudi umiru, ali da za sobom ostavljaju djela po kojima će se pamtiti.

“Spasi sina, poljubi njega, a ne mene”

Pamti Hajla istinu o Mujagi dobronamjerniku i trgovcu čije je ime zapečaćeno u istoriji rožajskog kraja i Crne Gore, a ova priča je samo jedna iskra u beskraju čovjekoljublja koje je plemenilo Mujaginu dušu.

Mujaga je često putovao na Cetinje i bio je poznat kao čovjek od autoriteta. Poštovali su ga Cetinjani. Prepoznavali su čojstvo u njemu. Jedne prilike je odmarao u nekoj krčmi. Bio je u Kraljevskoj blagajni da podigne novac od prodate stoke. Bavio se trgovinom. Preko puta njega, sjedio je čovjek na čijem licu su se mogli osjetiti bol i iznemoglost. Pomislio je Mujaga da je taj nepoznanik pijan sve do trenutka kad ovaj čovjek tako bolno i duboko uzdahnu da njegova tuga doprije do Mujaginog srca.

– Od kojih si, zemljače, i koja te je muka spopala te tako uzdišeš? obrati mu se Mujaga pomalo u čudu.

Nepoznati čovjek podiže glavu i reče:

– Vojvodić sam iz Andrijevice, Turčine. Sin mi je izgubio novac dok ga je odnosio u Kraljevsku banku. Hoće da ga pogube, a ima li veće nevolje nego da izgubiš sina jedinca dovrši svoje ispovijedanje nesretni čovjek grčeći se u tugi i bolu.

Mujaga ga na trenutak pogleda. Srce mu zatreperi. Gledao je u čovjeka pred kojim se ruši zlatna kula u čijim je kupolama sazdan lik njegovog sina jedinca. Mujaga se kao nikad do tada ne sažali nad svojom sudbinom. Nije imao djece. Jednom mu je žena začela, ali dijete je umrlo prilikom porođaja, bilo je muško.

– Ja ću ti pomoći, čovječe, ja ću otjerati zlo koje te je snašlo reče Mujaga.

Vojvodić ga pogleda utonulim pogledom i jedva prozbori:

– Nema meni pomoći, zemljače, nema, nema… sada već prekrivajući rukama lice završi svoju priču ovaj nesrećni čovjek.

Mujaga ga potapša po leđima, prijateljski zagrli i sa dozom hrabrosti reče:

– Ima, ima, zemljače. Tamo gdje ima ljudskosti, tu ima i nade zatim odveza ćemer i pruži novac Vojvodiću, a sebi ostavi tek onoliko da može da se vrati u Rožaje.

Mješavina bola i radosti ozari lice Vojvodiću, koji mahinalno otvori ćemer. Pred njim zablještaše novci u zlatu. Začuđeno pogleda Mujagu ne vjerujući očima. Mujaga ga opet potapša po ramenu kao znak još jedne podrške. Vojvodić pokuša da mu poljubi ruku, ali Mujaga skloni ruke iza leđa. Trenutak vječnosti stopi poglede dva čovjeka, čija je sudbina plela vijenac ljudskosti.

– Idi, spasi sina, spasi ga. Poljubi njega, a ne mene, poljubi ga i za mene i neka živi dovijeka. Ja mojega ne mogu, Bog mi ga je dao, ali mi ga je i uzeo skoro suznim očima reče Mujaga.

Poklonivši se Mujagi, Vojvodić, držeći ćemer u ruci, ubrzanim koracima krenu kroz tunel mraka na čijem se kraju pomanjala svjetlost u kojoj su blještala dva nevina oka njegovog sina. Mujaga skinu fes sa glave i njime mahnu ka Vojvodiću. Neka blaga sreća ozari mu dušu. Uto, okrenu se ka krčmaru i, radostan, reče:

– Piće za sve. Danas se Vojvodiću rodio ponovo sin!

Poziv kralja Nikole

Žagor umilnosti i ljudskosti, pomiješan sa mirisom Mujaginog dobročinstva, ispuni cetinjsku krčmu. Ostao je Mujaga da prenoći u krčmi. Planirao je sjutra rano da krene za Rožaje. Međutim, kralj Nikola je saznao za ovaj događaj, i tog istog dana, poslao je dva perjanika da dovedu Mujagu u dvor. Gazda krčme, u kojoj je konačio Mujaga, kada viđe perjanike, sledi se. Mislio je da je nešto pogriješio i da su došli po njega. Međutim, kada je saznao da traže Mujagu po kraljevom nalogu, bi mu lakše, ali mu je i dalje bila neka zebnja u srcu. Znao je dobro Mujagu, prepoznavao je njegovu veličinu i kao čovjeka i kao trgovca.

Uskoro je Mujaga, u pratnji dva perjanika, išao ka kralju. Gledao je u dvoglavoga crnogorskog orla s jako raširenim i uzdignutim krilima koji je stajao na kapama perjanika. Znao je Mujaga da su oni izvršioci kazni i neki strah mu se uvukao pod kožu. Nije smio da pita zbog čega ga vode. U ćutanju i tišini gušio je svoje nespokojstvo. Dok su išli ka dvoru, izdaleka se pojavi pop sa kojim je u nekoliko navrata sjedio u krčmi. Bekrijski nastrojen, Mujaga je sa svakim sklapao prijateljstva. U ljudima je gledao samo ono ljudsko, a sa popom je, najčešće, razgovarao o svojoj borbi za egzistenciju, posebno o problemima sa kojim se susretao kao trgovac. Naime, bio je jedan od najbogatijih ljudi u rožajskom kraju. Prodavao je stoku u Solunu, Skoplju, Novom Pazaru, Peći i Skadru.

Pop ga je odmah prepoznao po fesu na glavi.

– Kuda vodite ovog dobrog čovjeka, šta je učinio? Znate li da je on Mujaga iz Rožaja – zbunjeno, skoro u dahu, reče pop.

Perjanici su nepomično stajali ne izustivši nijednu riječ.

– Šta je bilo, Mujaga, zemljače, koja te je muka spopala – znatiželjno ga pop.

Mujaga na trenutak ustuknu, pogleda prvo jednog pa drugog perjanika i samo pomno sagnu glavu.

– Progovori, Mujaga, junače, slobodno. Reci šta je bilo – reče pop.

U tom momentu hiljadu misli navriješe u Mujagin mozak. Našao se u bunilu. Ipak, u jednom trenutku riješi da odgovori popu:

– Vode me na dvor, kralj me zove.

Popu zasvijetliše oči, i, ne obraćajući pažnju na perjanike, primače se Mujagi i sa blagim osmijehom reče:

– Mujaga, zemljače, budi počastvovan tim pozivom. Koga kralj Nikola pozove u dvor, taj zaslužuje veliko poštovanje nego – nastavi pop – kada dođeš kralju, pokušaj da mu poljubiš ruku, ali zapamti, kralj ti neće dati, udaljiće te, a ti sačekaj i zatraži od kralja da ideš. Vidjećeš šta će poslije biti.

– Ja te ne razumijem, zbog čega da tako uradim – pomalo sa zebnjom upita Mujaga.

– Učini kako sam ti rekao. Naš kralj ima svoje principe koji se moraju poštovati. Učini kako sam ti rekao i ne brini – sada već ozbiljnije reče pop.

“Dok imam ovakve ljude ne treba mi vojska”

Uskoro se Mujaga našao pred dvorom. Dva perjanika se udaljiše. Ulazeći u dvor, Mujaga se divio ljepoti i sjaju prekrasnog zdanja. Zlatni predmeti, koloritne prostirke na trenutak mu suzbiše nespokojstvo. Odjednom se pred njim pojavi jedan od kraljevih ađutanata. Pogledao je Mujagu pravo u oči i bez riječi krenuo ispred njega. Mujaga je shvatio da treba da krene za njim. Uskoro se pojavi pred kraljem. Mujaga pokuša kralju da poljubi ruku, ali kralj mu ne dade. Mujaga se uplaši do te mjere da se skoro spotače.

– Tražili ste me, gospodaru – skoro osušenim usnama reče Mujaga.

Kralj je ćutao i samo je posmatrao Mujagu.

– Gospodaru, mogu li da idem – naposljetku upita Mujaga.

Kralj ga pogleda ozarenim licem i, sa smiješkom koji se nazirao na njegovim usnama, blago reče ne.

Mujaga se još više uplaši. Saže glavu i poče da dovi tražeći spas. Uskoro, tu njegovu molitvu sasjekoše malo ozbiljnije kraljeve riječi:

– Prvo moraš da mi kažeš zašto si Vojvodiću dao novac?

Tada se Mujaga još više uplaši, uskovitla se. Steže čvrsto dlanove i smoga snage da se obrati kralju:

– Gospodaru, on ima jedinca sina koji je pao u nemilost Bogu ni kriv ni dužan. Vojvodić nema para da ga spasi, a ja imam para da hranim pola Crne Gore, a nemam djece. Eto zato, poštovani gospodaru, eto zato… sada sa dubokom dozom sjete reče Mujaga.

Blag osmijeh ozari kraljevo lice. Tek se tada Mujaga zbuni. S jedne strane, pred očima mu se pomaljao kraljev osmijeh, u kojem je prepoznao blagost, a s druge, slika ozbiljnih perjanika, koji su ga doveli. Znao je Mujaga koja je uloga perjanika u kraljevskoj vojsci. Trenutak tišine zavlada tu na dvoru koju uskoro razbiše kraljeve riječi. Naime, obratio se na francuskom jeziku ađutantu koji je sve vrijeme stajao pored njega. Mujagi se učini da je nestao onaj blagi kraljev pogled, jer kada se kralj obratio svom ađutantu, Mujaga prepozna ozbiljnost u njegovom glasu. Sledila mu se krv u žilama. Pomisli gotov sam, ubiće me. Ađutant je izašao, a Mujaga je, sav skamenjen, čekao. Nije više smio ni kralja da pogleda u lice. Nedugo zatim, pojavi se drugi ađutant. Prišao je kralju i oštro rekao:

– Gospodaru, sve je spremno.

Kralj ustade , blago pogleda Mujagu i krenu ka njemu. Mujaga, koji je sve vrijeme skoro šćućuren sjedio na stolici, napravi nagli pokret kao da želi da ustane.

– Sjedi Mujaga, kralj će da priđe tebi, jer dok budem imao takvih ljudi u novooslobođenim krajevima, ne treba mi ni vojske i perjanika, zato nastavi kralj prihvataš li, Mujo, da budeš kraljev oficir i da u oficirskom odijelu odeš u Rožaje? sa puno dostojanstva upita kralj.

Mujaga je nijemo gledao u kralja, ali se ubrzo pribrao i kazao:

– Gospodaru, biće mi velika čast.

Vratio se Mujaga u Rožaje u oficirskom odijelu, koje su ukrašavale epolete na ramenima kao i sablja i kolaš pribijeni oko pasa. Mujaga je tada kao oficir dobio čin potporučnika da bi poslije osam godina bio nagrađen i činom poručnika.

Plemenitost koja se ne zaboravlja

Nego, Mujagina plemenitost se nije zaboravila. Poslije smrti kralja Nikole, pozvaše Mujagu na Cetinje i ponudiše mu penziju. Međutim, Mujaga se tada obratio jednom od nadležnih ovim riječima:

– Uvaženi, ne treba mi penzija. Bolje je da je date nekom siromahu. Stvorio sam ja sebi dosta za života. Najveću čast mi je ukazao kralj Nikola dodijelivši mi čin oficira.

Mujagin sagovornik je bio upoznat sa ukupnom situacijom i, zadivljen Mujaginom plemenitošću, obrati mu se riječima:

– Mujo, ne dajemo ti penziju zato što ti treba, nego da vide tvoji Rožajci, kada svakog mjeseca budeš primao penziju, da Crna Gora izuzetno cijeni i poštuje dobre ljude.

Zato, putniče namjerniče, pogledaj još jednom grob Mujage Sutovića i vidjećeš da je ona svjetlost još svjetlija.

Ljudi umiru, ali za sobom ostavljaju djela po kojima će se pamtiti. Ima li išta ljepše nego da nas poslije smrti neko spomene, da smo postojali i da smo dio istorije.

Istina o kralju Nikoli i Mujagi iz Rožaja iskri u pukotinama dvorca na Cetinju. Trajaće dok je ljudskosti.