Potpredsjednik Bošnjačke stranke, Jasmin Ćorović, uputio je niz krajnje neprimjerenih, prostačkih i prizemnih uvreda na račun jednog od najznačajnijih živih bošnjačkih intelektualaca akademika Šerba Rastodera. Takav istup bio je ne samo nedostojan javne funkcije koju obavlja, već i potpuno neočekivan od Jasmina Ćorovića kojeg su mnogi do juče smatrali dijelom intelektualnog kruga političke scene.
Povod za ovu reakciju bilo je gostovanje profesora Rastodera u emisiji Drugačija radio veza, gdje je, u svom prepoznatljivom analitičkom i argumentovanom tonu, iznosio stavove o društvenim i političkim procesima.
Umjesto polemike zasnovane na činjenicama, uslijedio je verbalni napad koji je ogolio zabrinjavajući nivo političke netrpeljivosti i manjak elementarne kulture dijaloga.
Način na koji je Ćorović reagovao mnoge je podsjetio na retoriku najmračnijih faza naše političke svakodnevice, kada su lične diskvalifikacije zamjenjivale argumente stil koji je svojevremeno bio prepoznatljiv u javnim istupima Emila Labudovića.
Integralnu reakciju Jasmina Ćorovića objavićemo u cjelosti, kako bi javnost mogla sama da procijeni ton, sadržaj i poruke koje ona nosi.
JASMIN ĆOROVIĆ:
Od nepomenika Š. Splačine, kako ga je svojevremeno pravilno nazvao veliki Marko Vešović, me ne čudi onolika količina imbecilnosti u priči o izdaji i krađi narodnog imena, koju je pokazao u jednoj radio emisiji, ako se pri tom uzme u obzir njegova genetska predispozicija za izdaju. I ne samo to, nego i njegova potreba da kroz istorijska naklapanja i traženja, liječi duboki porodični kompleks izdaje i prodaje onog najbližeg i najprečeg.
Samo apsolutno politički nepismen čovjek je mogao da povjeruje u bajke i basne raznih naroda, i pojedinih lidera tih naroda, da će mu staviti na dnevni red Skupštine Rezoluciju o kojoj je govorio. Ubjeđujući odbor kako im on vjeruje i kako ima dobru saradnju s njima. Međutim, ništa od obećanja. Ispao je glup i naivan. Ali, i pored toga mi smo stali uz tu Rezoluciju, i to on vrlo dobro zna. A zašto mu Rezolucija nije prošla treba da pita te svoje pajtose za koje svojevremeno reče da su se bolje pokazali od BS, i da su mu veći prijatelji nego ljudi iz BS. Za iste te njegove pajtose, Š. Splačina nas danas optužuje što smo u istoj vlasti s njima.
Ovaj džuboks istoričar, koji je ujedno i intelektualac na baterije, spreman je da pjeva ono i onoliko koliko mu platite i koju vrstu muzike izaberete. Na nesreću nije mnogo skup, jer džuboxsovi su odavno zastarali i niko ih više ne sluša, pa će za 10 otkupljenih „knjiga“ ćutati, ili pjevati ono što godi vašoj duši.
Kad džubox optuži i napadne filharmoniju, nije do filharmonije, nego do drugačije radio veze, i kompleksa potreošenosti i prevaziđenosti.
