Istorija manjinskih naroda pamti one koji su ih predstavljali kada je bilo najteže, ali pamti i one koji su u presudnim trenucima izabrali blizinu vlasti umjesto političkih interesa zajednice iz koje su dolazili. Rahman Morina i Sejdo Bajramović ostali su kontroverzni simboli upravo takve politike.
Rahman Morina i Sejdo Bajramović bili su Albanci na visokim funkcijama u vrijeme uspona Slobodana Miloševića. Ali nacionalna pripadnost sama po sebi nije značila i zastupanje političke volje većine Albanaca na Kosovu.
Morina se našao u vrhu kosovskih političkih struktura u vrijeme kada je Milošević učvršćivao kontrolu nad pokrajinom i kada je njena autonomija dramatično sužavana. Koliko je njegova politika bila udaljena od tada dominantnog raspoloženja među kosovskim Albancima pokazao je i štrajk rudara Trepče 1989. godine, kada je njegova ostavka bila među njihovim zahtjevima.
Sejdo Bajramović otišao je još dalje u savezne institucije. Kao predstavnik Kosova u Predsjedništvu SFRJ našao se u političkom bloku na koji se Milošević oslanjao u vrijeme raspada Jugoslavije.
Imali su funkcije. Imali su pristup centrima moći. Ali funkcije su nestale, a pitanje koga su u odlučujućim trenucima zaista predstavljali ostalo je.
To je istorijska lekcija koju političari manjinskih naroda ne bi smjeli ignorisati. Posebno danas.
Bošnjački političar ne smije postati dekor bilo koje vlasti, alibi za njenu multietničnost ili poslušan glas koji se podrazumijeva svaki put kada koalicionom partneru zatreba većina.
Zato odluka Bošnjačke stranke da podrži inicijativu za smjenu Andrije Mandića ima posebnu političku težinu.
Ali time pitanje nije zatvoreno. Naprotiv, sada je odgovornost još jasnije individualna. Svaki poslanik Bošnjak pred kojim se inicijativa nađe moraće svojim glasom pokazati gdje stoji.
Niko zbog svog imena i prezimena nije dužan da glasa po nacionalnom diktatu. Ali je svaki poslanik dužan da javnosti objasni svoj izbor i prihvati politički sud o njemu.
Morina i Bajramović zato danas nijesu važni zbog funkcija koje su nekada obavljali. Te funkcije odavno ne postoje. Važni su kao upozorenje koliko kratko traje politička moć, a koliko dugo može trajati ocjena odluka donesenih u presudnim istorijskim trenucima.
Zato bi svaki manjinski političar, a posebno svaki bošnjački predstavnik, prije važnog glasanja morao sebi postaviti jednostavno pitanje:
Da li će me sjutra pamtiti po funkciji koju sam sačuvao — ili po principu koji sam bio spreman da branim?
Mandati prolaze. Vlade padaju. Koalicije se raspadaju. Funkcije se zaboravljaju.
Ali postoje glasovi koji se daju samo jednom, a koji političara mogu pratiti cijelu njegovu političku i životnu biografiju.
