Ćamil Sijarić o Sandžaku i njegovim ljudima

0
105

(Iz intervjua Ćamila Sijarića koji je povodom 75. rođendana dao Dejanu Đuričkoviću 1988)

„Za vrijeme svih tih država koje su vladale Sandžakom, sve do ove naše današnje, taj moj rodni kraj živio je siromašnim životom. Ako je svadba – tu se svat bez zakrpe na odijelu jedva mogao vidjeti. No, i kad je gladan, taj čovjek je pjevao, i niste mogli proći kroz selo a da ne čujete da neko pjeva.
Taj svijet tamo govori lako, tečno, slikovito i ne umije drugačije da govori do poetski. Taj čovjek ne obavještava da je kupio i „razvršio“ stog sijena, on ne „informiše“, nego o tome kiti priču, „veze“ o svom motivu; on je izvanredan pripovjedač, i više kao da nije predmet njegove priče to što će spasiti stoku, što će je prehraniti, nego da naslika kako je snijeg oko stoga, na koje je odozgo bacao „plase“, pozlatio tim kao zlato žutim sijenom. A oni ga slušaju, i kao da tu, pred svojim očima, vide to zlato. Oni ni o čemu ne pričaju površno. Konja u trku, a konje vole, opisaće tako da vam se učini da vidite i konja i konjanika i čujete bat kopita. Mijenjaće – kad to priča traži, jačinu glasa, boju, gestikuliraće, čak će i na noge ustati – a sve to učiniće iz svog zadovoljstva što pričaju i iz počasti onima što slušaju. Ja sam ih se naslušao, ali nisam i naučio da pričam kao oni – a još manje umijem da pišem.
Pisanje sputava naraciju – i onu autora i onu naratora – jer pisanje je jedan disciplinovani način govora i škrt je; to je govorenje sa zapetama i tačkama, a to je komponovanje misli i osjećanja.