Nekad istorija ne dolazi uz bubnjeve i fanfare, nego tiho, kao miris koji se razlije preko polja, ne pitajući za granice. Tako je i ovih dana, dok se Bosna uzdigla jednim sportskim čudom, pobijedivši veliku Italiju u Zenici i otvorivši vrata svjetskog prvenstva. Bio je to trenutak kada lopta nije bila samo rekvizit, već srce koje kuca za identitet, za pamćenje, za ono što se ne može izbrisati.
A među onima koji su taj trenutak dijelili bio je i Ervin Ibrahimović, ministar inostranih poslova Crne Gore. Ne kao političar, ne kao funkcija, nego kao čovjek koji zna šta znači kad se šestorica momaka, sa prezimenima što pamte Šahoviće, Muharemović, Memić, Bajraktarević, Demirović, Tabaković i Alajbegović, rastrče po travi i pretvore porijeklo u ponos. Šest korijena iz jednog zaboravljenog i krvlju natopljenog mjesta. Šest ljiljana, zasađenih u kamenu, a procvjetalih pod bosanskim nebom.
I dok je Zenica gorjela od radosti, dok su se pjevale pjesme, one što ne dijele nego spajaju, dok se u glasovima osjećala neka starija, dublja emocija, poljem se širio miris ljiljana.
I upravo tu počinje problem za one koji ne podnose mirise.
Jer miris ljiljana nije samo simbol. To je podsjetnik da granice nisu zidovi, nego mostovi. Da narod može biti rasut, ali nikad izgubljen.
Ervin je bio tamo gdje je trebalo da bude. Sa svojim narodom, sa svojom pričom, sa svojim osjećajem pripadnosti koji se ne može ućutkati pravilnicima i formularima. I bio je u društvu koje simbolizuje upravo to, susret različitosti bez straha, Konaković, kao domaćin jedne ponosne države, i Đoković, kao svjetski simbol uspjeha koji nadilazi granice. Slika koja govori više od hiljadu saopštenja.
Ali, čim se miris proširio, krenula je hajka. Ne zbog suštine, ne zbog istine, nego zbog sitne, jeftine potrebe da se veliki trenutak smanji na prizemno pitanje, ko je platio put.
Jer to je najlakši način da se emocija ubije, pretvoriš je u račun. Da se ponos razbije, pretvoriš ga u birokratiju.
A istina je jednostavna, država štiti svoje funkcionere, uvijek i svuda. Bilo da su na utakmici u Zenici, na saučešću u Beogradu ili na iftaru u Novom Pazaru. Sigurnost nije privilegija, to je obaveza države. I tu nema selektivnosti, osim u glavama onih koji bi da je uvedu.
Zato ova kampanja nije pitanje troškova. Ona je pitanje nervoze.
Nervoze jer je neko bio tamo gdje se slavi zajedništvo, nervoze jer je neko pokazao da identitet nije nešto što se skriva, nervoze jer je neko bodrio svoje, a svoje ne znači protiv drugih, nego uz sebe.
Jer šta je zapravo sporno?
Da jedan Bošnjak iz Crne Gore osjeti radost Bosne, da šest igrača porijeklom iz Šahovića podsjeti odakle su nikli, da se u jednoj pobjedi prepoznaju mnogi.
Ako je to problem, onda problem nije u Ervinu.
Problem je u onima kojima smeta miris ljiljana.
Oni misle da će hajkom ubrati političke poene. Ne shvataju da se ljiljani ne beru tako.
Oni rastu iz sjećanja, iz bola, iz ponosa i šire se, bez dozvole.
I zato, koliko god pokušavali da priču svedu na sitno, ona će ostati velika.
Jer nije Ervin išao na utakmicu. On je otišao na mjesto gdje se vidi da narod može biti razdvojen državama, ali ne i duhom.
I dok oni broje troškove, narod broji nešto drugo: šest imena, šest korijena, šest razloga za ponos, šest ljiljana, i poljem se i dalje širi njihov miris.
Ervin za autora ovog teksta nije predstavnik Bošnjačke stranke niti politike koju ona sprovodi, već simbol jednog naroda i njegovog osjećaja pripadnosti. Svako ko u ovakvim trenucima pokušava da ga svede na politiku, račune ili uvećane dnevnice obezbjeđenju, ne napada njega kao pojedinca, već udara na dostojanstvo bošnjačkog naroda. Jer iza tih pokušaja i dalje stoji stara predstava da neki Ervin, Mehmed ili Tarik može biti samo ono što mu se unaprijed odredi, pekar, ćevabdžija ili domar, ali ne i štićena ličnost, ne i ministar inostranih poslova ne i slobodan čovjek sa pravom da bude dio velikih trenutaka. A upravo tu je suština, sloboda nije nešto što se dijeli po nečijoj mjeri niti se može ograničiti tuđim očekivanjima, ona pripada svima, bez dozvole i bez uslova.
