Nedjelja nema namjeru. Ne dolazi s planom, ne traži dokazivanje i ne pita šta moramo. Samo se pojavi tiha i uporna i ostane s nama. Zato je možda jedini dan u sedmici kada nemamo gdje da pobjegnemo.
Ostalih dana znamo svoju ulogu. Ustajemo zbog obaveza, jurimo zbog rokova, ćutimo jer se mora. Čak i subota često ima zadatak. A nedjelja nema. I baš u toj praznini počnu da se javljaju pitanja.
Nedjelje su jedini dan kada ljudi zaista misle o sebi jer tog dana nemaju kome da se pravdaju. Ne šefu, ne rokovima, ne porukama koje traže odgovor. Ostane samo tišina i jedno jednostavno, ali teško pitanje kako sam, a ne šta radim. Zato nedjelja zna da zaboli, ali i da smiri jer nas prvi put u sedmici natjera da se pogledamo bez uloga.
Kafa se pije sporije. Sat se rjeđe gleda. U tom miru, koji zna da bude i neprijatan, shvatimo koliko smo umorni i koliko smo sebe ostavili po strani. Nedjelja ne mjeri uspjeh, ona mjeri osjećaj.
U sredinama gdje se brige nose tiho, nedjeljno jutro pojača ono što smo danima potiskivali. I nije to slabost. To je susret sa sobom, nenajavljen i iskren.
Sjećamo se nedjelja iz djetinjstva, dana bez žurbe, sa porodičnim stolom i osjećajem da negdje pripadamo. Danas i slobodan dan često punimo sadržajem, samo da ne bismo čuli tišinu.
Telefon je uvijek pri ruci, ali nedjelja je uporna. Ne traži rješenja. Traži samo da stanemo. Da priznamo umor. Da osjetimo gdje smo.
Možda je zato mnogima i najteža i najljepša u isto vrijeme. Teška jer skida slojeve koje nosimo cijele sedmice. Lijepa jer nas podsjeti da vrijedimo i kad ne žurimo, i kad ne postižemo, i kad samo jesmo.
Ako joj to dozvolimo, nedjelja ne postaje prazan dan, nego mali povratak sebi.
A ponekad je i to sasvim dovoljno.
