Na Cetinju, 1932. godine, rodila se djevojčica koja će kasnije postati legenda jednog grada. Zvala se Bosiljka Karađuzović. Cijeli život provela je u bijelom mantilu, donoseći na svijet druge živote.
Odrasla je bez oca, poginulog u ratu. Djetinjstvo je provela u Domu za ratnu siročad u Kotoru. U domu je naučila šta znače briga i odgovornost. Učila je, ćutala i čekala priliku. Nakon niže medicinske škole upisala je Medicinsku školu u Beogradu. Pomogao joj je tadašnji ministar prosvjete Živko Žižić. Živjela je skromno, učila uporno i završila školu bez ijedne olakšice.
Poslije kratkog rada na Cetinju i u Ivangradu, 1957. godine poslana je u Rožaje. Mjesto bez bolnice, bez struje, bez ljekara. U selima oko grada žene su rađale same, često bez ikakve pomoći.
Bosa je stigla s jednim koferom i pozivom na službu. Od prvog dana bila je sve – i babica, i sestra, i ljekar. Putovala je pješice, po snijegu i kiši, do najudaljenijih kuća. Ponekad na konju, ponekad preko brda, s torbom punom gaze, sterilnih makaza i jedne lampe na baterije.
Zimi bi joj se ruke smrzle do bola. Domaćini bi joj trljali dlanove snijegom da povrati osjećaj. Nije se žalila. Ulazila bi u kuće gdje su žene rađale uz svijeću i miris pepela. Porodilja na prostirci, strah u očima, a ona mirna, sigurna. U takvim uslovima donijela je na svijet hiljade djece.
Dvadeset godina radila je bez ijednog ljekara. Vodila je uredne sveske, zapisivala sve: ime majke, vrijeme porođaja, pol djeteta. Kada su došli prvi doktori, shvatili su razmjere njenog posla. “Za ovo treba čitav tim”, rekli su joj. Ona se samo nasmijala.
Procjenjuje se da je tokom života pomogla pri više od deset hiljada porođaja. Svako treće dijete rođeno u Rožajama došlo je na svijet uz njenu pomoć. “Plač novorođenčeta je najljepša muzika”, govorila je.
Sjećala se puteva kroz snijeg, noći kad je stizala prekasno, i dana kad je spasila i majku i dijete. Nikada nije tražila zahvalnost. Samo tišinu poslije prvog plača.
Krajem karijere, tokom jednog dežurstva, doživjela je srčani udar. Ipak, nije stala. Dovršila je porođaj, povila dijete i tek tada pala. Preživjela je, ali više nije mogla raditi.
Kasnije je izgubila vid. Živjela je u malom stanu iznad glavne rožajske ulice. Sjećala se glasova i imena. “Toliko sam djece primila na ruke, a sad ne mogu da vidim svoju unučad”, govorila je. “Ali život mi je bio ispunjen životom.”
Za svoj rad dobila je brojna priznanja: Jugoslovenski orden rada sa srebrnim vijencem, nagradu „30. septembar“ opštine Rožaje, Zlatni orden Udruženja medicinskih sestara Crne Gore. Nije ih isticala. Prava nagrada bila su “njena djeca” ljudi koji bi joj na ulici rekli: “Ja sam vaše dijete.”
Bosiljka Karađuzović preminula je 4. marta 2010. godine. Sahranjena je na groblju Top u Rožajama. Na sahranu su došli mnogi koje je nekad držala u naručju.
Danas, kada se u Rožajama pomene Bosa babica, ljudi zastanu. Za njih ona nije samo medicinska radnica. Ona je dio porodične istorije, dio svakog rodnog lista.
