U malim sredinama, naročito onima u kojima se prepliću porodične, vjerske i nacionalne pripadnosti, službe bezbjednosti nisu samo institucije one su priča, sjenka, mit. Od Ozne i Udbe, preko DB-a, pa do današnje ANB, u kolektivnoj svijesti ljudi one su poprimile gotovo magijski karakter, svevideće, svemoćne, i uvijek negdje prisutne, čak i kad ih niko ne vidi.
Taj osjećaj da „služba sve zna“ oblikovao je generacije. Ljudi su naučili da mjere svaku riječ, da ćute kad bi trebalo govoriti, da u svakom drugom traže skriveni motiv. Iz tog straha nastala je i navika sumnje onaj tihi, naučeni refleks koji se prenosi s koljena na koljeno, kao nevidljivo nasljeđe totalitarnih vremena. U tom svijetu, „udbaš“ nije samo bivši agent, nego i etiketa koja služi kao objašnjenje za sve što ne razumijemo ili ne možemo prihvatiti.
U malim sredinama, gdje se sve zna i svi su „nečiji“, granica između istine i ogovora gotovo da ne postoji. Svaka pojava, svaka nova ideja, svaka hrabrost, tumači se kroz prizmu službe. „Nije on sam do toga došao, neko ga gura.“ Ili: „Ko zna s kim on radi.“ To su rečenice koje zamjenjuju analizu, koje oslobađaju misao od napora i opravdavaju sopstvenu pasivnost.
Psihološki gledano, iza toga stoji jednostavan mehanizam: ljudi koji nisu sigurni u sebe, koji sumnjaju u vlastite sposobnosti i vrijednost, često u drugima vide „udbaše“. To je način da se umiri sopstvena nesigurnost da se tuđi uspjeh objasni kao rezultat veze, ne zasluge. Kad nemamo snage da pogledamo u sebe, lakše je reći da neko drugi ima “zaštitu”. Tako nastaje zatvor kolektivne zavisti prerušene u moralnu sumnju.
Opsjednutost službom postaje i ogledalo nemoći. Umjesto da preuzmemo odgovornost za svoje odluke, mi mistifikujemo neuspjehe kroz ideju da “neko drugi vuče konce”. Time sebi oduzimamo i moć i slobodu. Služba postaje metafora za sve ono što ne razumijemo, ali i izgovor za sve što ne činimo.
U manjinskim sredinama ova pojava je još izraženija. Tu je svaki identitet osjetljiv, svaka pozicija krhka, a svaka sumnja ima težinu pretnje. Optužba da je neko „udbaš“ ne znači samo da radi za službu, već da je izdajnik zajednice. To je društveni mehanizam kojim se čuva osjećaj pripadnosti i guši svaka različitost.
Period Ozne, Udbe, DB-a i današnje ANB nije samo istorijska hronologija to je psihološki kontinuitet. Iako su oblici vlasti i kontrola mijenjali svoje lice, u svijesti ljudi ostala je ideja da neko iz sjenke prati, odlučuje, upravlja. Danas, u vremenu interneta i društvenih mreža, ta stara paranoja samo je dobila novo odijelo: nekada se šaputalo u kafani, danas se piše u komentarima. Umjesto dosijea, dijele se “screenshotovi”; umjesto službenika, imamo “anonimne profile”. Sumnja je preživjela samo je digitalizovana.
Na kraju, opsjednutost službom ne govori toliko o službi, koliko o nama. O tome koliko smo još uvijek taoci straha, koliko malo vjerujemo u sopstvenu moć i koliko nam je lakše da u drugima tražimo krivca nego u sebi uzrok.
Jer onaj koji je siguran u sebe, ne vidi svuda „udbaše“ on vidi ljude, sa svim njihovim slabostima i nijansama. A onaj koji ne vjeruje ni sebi, ne može vjerovati nikome.
Tek kad prestanemo sumnjati u svakog, počećemo razumjeti sebe. I možda tada služba, bilo koja, više neće biti naš kolektivni demon, nego samo birokratska činjenica u jednoj zreloj, samosvjesnoj zajednici.
