U susret 11. julu

0
1

Piše: Fuad Čekić

Uskoro je 11. juli – dan kada se, kako to vole da kažu naši zvaničnici, “prisjećamo teških događaja iz nedavne prošlosti”. U prevodu: dan kada se vježba politička gimnastika u disciplini – kako reći nešto, a ništa ne reći. Da se ne zamjerimo ni jednoj strani: ni međunarodnoj zajednici, ni glasačima, ni duhovnim vođama, ni onima koji klanjaju dženazu, ni onima koji negiraju masovne grobnice. Da nam to, ne daj Bože, ne bude “kamen spoticanja”.

Realno, ljudi – valja nešto smisliti!

Treba to odmjeriti. U pitanju je suptilnost. Da bude to dozirano, reciklirano… Ruku na srce – nije im lako.

Oni su, kao, i malo sofisticirali pristup, pa ponekad kažu i nešto “krupno”, ali u dogovoru s ovim drugim, trećim, četvrtim… pa ispadne kao “fol” za javnost – malo teatralnosti i svi dobri.

Taj njihov pristup je prava umjetnost. I razvili su je do savršenstva. Mantra je ista, ali ipak – kao da očekujemo nešto novo. Iste rečenice se ponavljaju, jedino se s vremena na vrijeme desi da neko privremeno promijeni ulogu. Možda neki zagriženi negator ove godine izjavom, postom ili gestom (npr. zakači cvijet Srebrenice na odijelo…) relativizuje svoj stav, da osjetimo neki “moralni napredak”. A već naredne sezone – vrati se ranijim stavovima. Ili se desi nešto izvan šablona – i svi ostanemo zatečeni, čak i oni najiskusniji.

Kao što je, unazad nekoliko sedmica, jedan od predstavnika Bošnjaka – koji je ranije insistirao na “pravdi i pomirenju” – javno, usred Sarajeva, teatralno insistirao samo na pomirenju bez pravde. Samo je falilo da još kaže da žrtva treba da dođe dželatu na noge i pruži ruku. Da pokaže „merhamet“, pa doda još koju tipa: “Halalimo vam… važan je mir.” Skontali smo – niste nam baš za sve krivi.

U delirijumu argumentacije vlastitog stava naveo je i “krunski” argument u korist dželata:

“Vjerovatno vam je kriv za sve.”

Što jest – jest, nije baš za sve. Samo za neke sitnice. Na primjer:

– što se genocid u Srebrenici još uvijek negira,

– što se presuđeni ratni zločinci slave kao heroji i slobodno kreću,

– što se Bosna i Hercegovina negira kao država – njena himna, zastava, simboli…

Jer zašto da opterećujemo sadašnje generacije nekim stvarima kao što su masovne grobnice, planska istrebljenja i poništenje prava na postojanje? Šta sad – da se zbog toga neko izvini!? Ili, ne daj Bože, da odgovara!?

Zamislite tu drskost – tražiti izvinjenje od nekog jer vam je pobio porodicu, spalio selo… Gdje vam je multikulturalna širina!?

Ako zanemarimo ovaj ispad u stilu “ćaci”, u susret Danu Srebrenice možemo očekivati standardni repertoar:

Jedni će se zalagati za istinu i pravdu – do 12. jula.

Drugi će govoriti:

– “Ne smije se kolektivizovati krivica“,

– “I drugi su stradali“,

– “Nije sve tako crno-bijelo“…

U suštini – istina se kuva na tihoj vatri dok ne ispari.

A što se tiče Crne Gore – ništa novo.

Mi smo eksperti za uravnoteženu politiku. Dok cijeli svijet 11. jul obilježava kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, mi ćemo – u duhu “regionalne osjetljivosti” – u spomen-parku na Pobrežju položiti cvijeće svim civilnim žrtvama devedesetih.

Uzgred, taj isti park u koji ćemo “simbolično” položiti cvijeće – mjesto je s kojeg je osamdesetih godina ekshumirano muslimansko groblje, da bi se napravio “urbani prostor”.

E zamislite samo čega smo se dosjetili!

To ni onim najiskusnijim političarima svjetskog kalibra ne bi palo na pamet. Stvarno nam treba dati orden za političko manevrisanje.

I još ga nazvati: Orden relativizacije.

Sve u svemu – kod nas ni mrtvi ne mogu da počivaju.

Nad njihovim kostima i dalje se vode dnevnopolitičke bitke. Njihove smrti su gorivo za ideološke matrice. Jer ni genocid nije dovoljan da se kaže: dosta.

Ostaje samo činjenica:

U Srebrenici je ubijeno osam hiljada trista sedamdeset i dvije osobe.

Ne u “nesrećnim okolnostima“, nego sistematski, hladno, planski – najstrašnije, ritualno, s uživanjem. Genocidno.

Pa vi vidite u kakvom bolesnom društvu živimo – gdje ni nevino ubijena djeca, nemoćni starci i silovane žene… nisu svetinja.

Naravno, nama je najvažnije da smo na evropskom putu. A kakvi – to je nebitno.