Piše: Prof. dr Draško Došljak
“Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre” – zapisao je Ivo Andrić.
Ova misao kao da se odnosi i na Alja Smailagića, koji je preminuo 22. avgusta 2025. godine, Zatvoren je krug jedne uspješne životne i stvaralačke ličnosti, koja je začetnik organizovanog likovnog stvaralaštva u Beranama. Otišao je jedan od predstavnika generacija gospodskog Ivangrada ostavljajući snažan pečat i poruku idividualne uspješnosti i formule dobrog imidža grada i kulture u periodu kada je entuzijazam carovao. Rođen je u Ivangradu (Berane) 1933. godine. Završio je petogodišnju Umjetničku školu u Herceg Novom, 1955, i Pedagošku akademiju – likovno, u Nilšiću, 1972. godine. Od 1960. godine je član Udruženja likovnih umjetnika za primijenjenu umjetnost Crne Gore, a od 1967. i član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Imao je tridesetak samostalnih i preko 270 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Učesnik je više republičkih, saveznih i internacionalnih likovnih kolonija. Radio je u Beranama kao likovni pedagog, a od 1987. godine živio je u Budvi i Svetom Stefanu, gdje je nastavio stvaralačku i izlagačku djelatnost.
Likovno stvaralaštvo Alja Smailagića kontinuirano je pratila likovna kritika. Danas se prisjećamo slikara i pisaca koji su pisali o Alju i ističemo neke izvode, koji potvrđuju uspješnost jednog Čovjeka. Jovan Bogićević, slikar, 1979. godine, piše: “Aljo Smailagić, slikar – Prometej okovan da ga kljuje tmurna ptičurina potrošačkog mentaliteta, još jednom se, po ko zna koji put obnovio i traje na sudbonosnoj stijeni, na čemu mu, pored dobrih slika koje nam ovog puta pokazuje, valja punim srcem čestitati. Ipak mu, bez obzira što se svakom susretu sa njim radujemo, ne želimo istinu koja ga nezasluženo okružuje. Mazohizam je svuda, pa i na planu duhovnog djelovanja, predstavljao devijaciju svojih poklonika. Prije par godina govorili smo o jednoj novoj fazi u Smailagićevom slikarstvu. Tada smo, možda prerano, bili podgrijani nadom u svrsishodnost njegovog novog opredjeljenja i angažovanja, a danas već osjećamo u punoj mjeri trijumf naše smjele pretpostavke. To više nije faza već opus koji dominira među svim njegovim dosadašnjim stilskim opredjeljenjima. Aljo Smailagić danas gradi slikarstvo koje sigurno razbija stege regionalnog i prerasta u sire i značajnije oblasti – do kosmopolitskog. On je, zapravo, u ovom trenutku, slikar vremena u kome živimo, a često je tematski i ispred njega. On kroz taj izraz i vrijeme traži i mora naći put do sopstvenog slikarskog identiteta. Mada ponekad zanemari neki periferni detalj, vjerovatno ne računajući sa njegovom važnošću, ovaj daroviti i duhoviti slikar ide jednom rafiniranom idejom kroz lirski svijet koji nam otkriva vrlo sugestivno. Još bi ubjedljiviji bio kad mu trake, po kojima je smješten i na veliki put u nepoznato opremljen Smailagićev mikrokozmos, ne bi tekle onako dotjerano”.
Pjesnik Miomir Mišović, u jednom zapisu (1984) o Alju, veli: “Kad boja spopadne Alja i razlije gap o platnu, bar u ovom ciklusu, to je naprosto pljusak, lirsko i misaono preuređivanje prirode. A kakva li, pak, bješe ta priroda prije dvije decenije i više? Bješe to dobro probrana arhivska građa Berana. Boje su bile, tako da kažem, osunčane, tačne. Koliko bivšeg spokoja kondezovanog u dostojanstvenu umjetnikovu osamljenost i sjetu. Ne da ta ruka da mine prošlost i ljudi bez kojih se nije moglo. Ko je zakasnio neka se druži njegovim platnima. Krovovi, snjegovi i mirna podneva varoši. Nekakav talas sa pučinom u nama, a tek li koliko u umjetniku. Aljova boja miri, a ovog puta se pobunila i previse saopštava ovaj vijek sa uznemirenim nebom, s temeljom smrti. Ako se stiglo na mjesec, kako kaže D. Matić, ‘Mjesečina je ostala mjesečina’. Nikada nije bio bliži, neko uvjerenje me obestinjuje Sumatri i Crnjanskom, Rastku Petroviću i sve do čiste sažetosti Momčila Nastasijevića. Bez imalo patetike ovdje se na platnu s metaforičnog Koma vide vrhovi Fruške gore. Slika je sve više istina. Proces. Oslobađajuća presuda od stvarnosti i očiglednosti. Ova izložba je knjiga o zrelosti. I sam umjetnik bi volio da zna kako je došao do ove boje. Nema tu umišljanja, cepidlačenja, patetike i mržnje. Identitet je prokuljao. U pitanju je slikar čija ruka pripovijeda naš život. U stvari, počeo je kao pjesnik, a završava kao filozof. A najprije kao ulični reporter. S lica mjesta. Još jedan dokaz da nema velikih i malih jezika. Sve može da se prevede slikom. Još jedan dokaz apsolutne komunikacije sa svim krajevima svijeta. Takve ih je odista naslikao. To je teret. Nebesa na plećima, univerzum u rukama. U boji je njegov fitilj. U ramu eksploziv. U rukama upaljač. Strašni bijeg od vaskolikog uticaja galerijske bratije. On je konačno napisao svoju antologijsku pjesmu. Konačno postignut kompromis sa svemirom. Bez teleskopskih sprava odmah je prostranstvo u ramu. Aljo odista nema mira među bojama. Vala i neka nema”.
Pratio je Aljovo stvaralaštvo i Faruk Dizdarević, koji ističe: „Aljo Smailagić, umjetnik bogatog iskustva i razuđenog dijapazona interesovanja, autor je umjetničkog opusa izuzetne raznolikosti… Jedan od Aljovih zapisa Ivangrada kojeg više nema su portreti ljudi sa periferije života toga grada – „mali, bačeni ljudi sa Lima“. Ne tragajući isključivo za čovjekom u smislu njegovih portretnih svojstava, Smailagić je slikajući te varoške oriđinale zapravo u potrazi za njihovom dušom i njenim transformacijama proisteklim iz njihovog gorkog životnog iskustva i raspoloženja. U potrazi za njegovim vidljivim ali i metafizičkim tragovima u vremenu otkrivao je čudesnu moć čovjekovog lika da se iskaže i bez riječi, da nekim unutarnjim pokretom bude rječitiji od svakog govora“. Slobodan Bobo Slovinić kaže:“Smailagićevo slikarstvo je meko, toplo i pitko, vizuelno veoma omamljivo, rađeno je sa velikim zanosom i ljubavlju, u svaki santimetar utkana je značajna kreativna energija, ali koja se većma mentalno osjeća, nego li što se eksplicitno nameće. Smailagić, već decenijama gradi vlastiti likovni prosede, tako da je ustalio karakterističan i prepoznatljiv art-rukopis, iako ne izlaže često, svojim slikarskim ostvarenjima, veoma je dugo prisutan u savremenom crnogorskom stvaralaštvu“.
Profesor Maksim Lutovac u prvi plan stavlja portrete koje je radio Smailagić:.“Aljo je majstor portreta i, što se rijetko spaja u jednom umjetniku, pejzaža, ali i sasvim druge naravi od crnogorske slikarske škole. Najbolji portreti su mu iz beranskog perioda tzv. „ljudi s ulice“, koje je, mnogo prije njega, uočio Ivo Andrić, a poslije njega Aljo Smailagić pokazao u svojim „Berancima“. To su balkanski biseri, crni naravno, ali s grubljom dušom. Nju je Aljo vidio i otkrio u njihovim ugašenim očima i sačuvao ih kao svjedoke jednog prohujalog vremena“.
Aljo Smailagić je autor i više bista, među kojima, Vukašina Radunovića i Radomira i Milete Mitrovića. “Bavljenje vajarstvom” – piše Aljo Smailagić – “ ne smatram značajnom fazom mog stvaralaštva, ali se ne smije ni prećutati. Poslije školskog, solidno stečenog iskustva, prvo ozbiljnije bavljenje ovom granum umjetnosti proisteklo je iz potrebe Vazduhoplovnog garnizona u Nišu da uruči prikladan poklon odlazećem komandantu Enveru Ćemaloviću… Ohrabren dobrim primjerom mog vajarskog prvjenca, nastavio sam istraživati u tom pravcu, ali sada za svoju dušu. Tako su nastale gipsane figure ‘Valcer’, i ‘Majka i dijete’. Inspirisan muzikom Štrausa, ‘Valcer’ sam oblikovao razvučenim gipsanim trakama, koje sam sedamdesetih godina prenio na platno, obogatio ih formom i bojama ostvarivši ciklus od oko stotinka slika dosta hvaljenih, a i napadanih. ‘Majka i dijete’ je gipsana figura kompaktne mase, stilizovane forme sa diskretnim naznakama simbioze majke i djeteta”
Smailagić je predstavnik zlatnog doba ivangradskog pozorišta, koje je obilježio kao scenograf poluprofesionalnog pozorišta KUD-a Dušan Bošković. U njemu je jedno vrijeme radio i kao koreograf uspješno postavivši nekoliko makedonskih igara naučenih za vrijeme odsluženja vojnog roka u Nišu. Smailagić je autor idejnog rješenja diplome za najveće opštinsko priznanje Opštine Berane, Nagrade „21. jul“ kojom je i sam nagrađen 1976. godine. Dobitnik je i Povelje Međurepubličke zajednice za kulturu sa sjedištem u Pljevljima 1982. a za doprinos oživljavanju kulturnog i stvaralačkog života ne samo u Ivangradu već i mnogo šire, nagrađen je, 1980. godine, Ordenom Predsjedništva SFRJ. Godine 2016. dobio je Zlatnu plaketu Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u Sarajevu za doprinos u širenju dobrosusjedskih odnosa stvaralaca ovih prostora.
„Aljov doprinos razvoju likovnog stvaralaštva u Beranama je nemjerljiv. Znao je u svom ateljeu, široko otvorenih vrata, sobičku ispod bine Centra za kulturu, da priprema i glumce za scenu! Mnogi, danas poznati slikari, povukli su tu prve poteze“ – zapisao je Slobodan Vuković.
Poezija boje je bila život Alja Smailagića – Čovjeka kome upućujemo dužnu zahvalnost za stvaralačku, umjetničku energiju koju je unio u život Ivangrada i koja ostaje kao formula uzvišenosti i otmjenosti. Uspomene traju! Nema smrti – ima seoba! I stvarnosti! Aljo je otišao u nebeski atelje da nastavi nedovršene ovozemaljske portrete. Ponio je sa sobom štafelaj, platno, kičicu i boje, a crnogorskoj kulturi ostavio slikarsko blago kojim se diče i Berane i Crna Gora. Podjednako kao i mi!
