Piše: Afan Latić
Na večerašnjoj svečanoj akademiji posvećenoj uspjehu i zrelosti jedne izuzetne generacije mladih ljudi – maturanata i maturantica medrese “Mehmed Fatih” – ostala su prazna mjesta. Ne zbog pandemije, ne zbog vanrednih okolnosti, već zbog nepojavljivanja onih koji su potvrdili da će doći: ministara u Vladi Crne Gore koji se javno izjašnjavaju kao muslimani, kao dio zajednice kojoj pripadaju ovi mladi ljudi. Nisu došli.
Da je riječ o tehničkom propustu, razumjeli bismo. Da su poslali izvinjenje, imali bismo razumijevanja. Ali ono što boli jeste šutnja. Šutnja koja odjekuje kao poruka: „Vaša mladost nije dovoljno važna.“ I to ne bilo kome, već upravo onima koji bi morali biti prva institucionalna podrška – ministrima, čiji legitimitet često počiva na glasovima upravo te zajednice.
Ovo nije samo pitanje protokola. Ovo je pitanje poštovanja, moralne odgovornosti i osjećaja pripadnosti. Kada ministar ili ministarka, nevažno kojeg resora – koji je musliman/ka – ne osjeća potrebu da dođe među mlade koji su ponos svoje zajednice i države, postavlja se ozbiljno pitanje: Za koga oni rade? Koje, ili bolje rečeno, čije vrijednosti zastupaju?
Naši maturanti i maturantice nisu samo simbol jednog obrazovnog uspjeha – oni su most između vjere i znanja, između tradicije i savremenosti. Oni su dokaz da islam u Crnoj Gori ima svoju mladost, svoju budućnost, svoj intelektualni potencijal. I kada ih vlastite elite ignorišu, šalju poruku da se taj potencijal ne računa – ili još gore: da im je neugodan.
Kao zajednica, ne smijemo prešutjeti. Jer šutnja se lahko pretvori u naviku, a navika u zaborav. Ne tražimo privilegije. Tražimo poštovanje. Tražimo da se naša djeca ne osjećaju manje vrijednima jer su učeći Allahovu riječ, odlučila služiti društvu i domovini znanjem, čestitošću i duhovnim identitetom.
Ako se neko stidi te djece – onda neka zna da se stidi i sebe. Jer oni koji ne stoje uz svoju mladost, sutra neće imati kome predati amanet ove zemlje.
