Politički zaokret Mešihata u Novom Pazaru: Ko i zašto danas napada Muamera Zukorlića?

0
4

Nakon smrti akademika i rahmetli muftije Muamera Zukorlića, Islamska zajednica u Srbiji ušla je u novu i duboko problematičnu fazu svog djelovanja. Umjesto jasnog kontinuiteta u vrijednostima, institucionalnoj autonomiji i distanci prema dnevnoj politici, sve je više indicija koje, prema ocjenama dijela javnosti i političkih analitičara, ukazuju na postepeno približavanje aktuelnog muftije Mevluda Dudića političkom krilu Rasima Ljajića, odnosno Socijaldemokratskoj partiji (SDP).


Takav politički zaokret naročito je postao vidljiv nakon niza sastanaka rukovodstva SDP-a sa vrhom Islamske zajednice, nakon kojih se u javnom prostoru gotovo po pravilu pojavljuju koordinisani istupi usmjereni protiv lika i djela rahmetli Muamera Zukorlića. Riječ je o istim političkim i para-političkim akterima koji su muftiju Zukorlića napadali i za njegova života, dovodeći u pitanje njegov rad, autoritet i viziju.


Posljednji u nizu takvih istupa dolazi od ministra Huseina Memića, koji je neposredno nakon sastanka u Mešihatu iznio teške optužbe i političke diskvalifikacije na račun rahmetli Muftije, pokušavajući da ponovo aktuelizuje ranije iznošene, ali nikada dokazane tvrdnje o navodnoj zloupotrebi vakufske imovine, ličnom bogaćenju i političkoj instrumentalizaciji Islamske zajednice, čak spominjući i navodne „džipove“ kao simbol te konstrukcije.


Gotovo istovremeno, u javnosti se oglasio i Fahrudin Kladničanin, blizak SDP-u i porodici Ljajić, koji je kroz opširan komentar pokušao da cjelokupan period djelovanja Muamera Zukorlića prikaže kao vrijeme potpune politizacije Islamske zajednice, relativizujući njegovu ulogu, značaj i historijsko nasljeđe. Takvi istupi, prema mišljenju dijela javnosti, imaju jasan cilj – da se delegitimiše politička, vjerska i intelektualna ostavština čovjeka koji je Islamsku zajednicu u Srbiji izgradio kao autonomnu i snažnu instituciju.
Posebno zabrinjava činjenica da se sve to dešava bez ikakvog javnog ograđivanja muftije Mevluda Dudića i rukovodstva Mešihata. Štaviše, nakon gotovo svakog sastanka sa rukovodstvom SDP-a, delegacije Mešihata zajedno prolaze pored mezara rahmetli Muftije kod Altun-alem džamije, što sve veći broj vjernika i građana doživljava kao simbolički čin koji se tumači kao prećutni blagoslov kampanje blaćenja njegovog imena.


Istovremeno, sve je izraženiji proces sistematskog sklanjanja najbližih saradnika rahmetli Muamera Zukorlića iz struktura Islamske zajednice. Prema ocjenama političkih analitičara, takav obrazac djelovanja podsjeća na poznate modele slabljenja autonomnih institucija i neutralizacije autoriteta koji su imali snažan društveni uticaj. U tom kontekstu, u javnosti se sve češće iznose procjene da ovakvi procesi nose prepoznatljiv rukopis političko-bezbjednosnog inženjeringa, kakav se u Srbiji istorijski vezuje za djelovanje državnih bezbjednosnih struktura, uključujući i BIA-u, naročito kada su u pitanju bošnjačke institucije.
Kladničanin u svojim istupima dodatno pokušava da opravda aktuelno rukovodstvo Islamske zajednice, personifikovano u dvojcu Mevlud Dudić – Rešad Plojović, naglašavajući njihovu povezanost sa Beogradom kao ključni izvor institucionalne „stabilnosti“. Kritičari, međutim, upozoravaju da se iza takvog narativa krije pokušaj da se političko podređivanje predstavi kao navodna normalizacija odnosa, dok se istovremeno nasljeđe rahmetli Muamera Zukorlića planski i sistematski potiskuje i delegitimiše.
Posebnu težinu svemu daje činjenica da je SDP politička partija koju značajan dio javnosti u Srbiji i Crnoj Gori povezuje sa kontroverznim interesnim i kriminalnim strukturama, što dodatno produbljuje sumnje da Islamska zajednica gubi nezavisnost i ulazi u zonu političkog tutorstva.


Kako nezadovoljstvo unutar Islamske zajednice, ali i među vjernicima i građanima, postaje sve vidljivije, sve su glasnije procjene da su ovakve namjere ogoljene i da će se pitanje odgovornosti aktuelnog muftije neminovno otvoriti. Prema tim procjenama, mogućnost njegove smjene više se ne doživljava kao politička spekulacija, već kao realan i izvjestan epilog procesa koji je duboko uzdrmao povjerenje u instituciju koju je rahmetli Muamer Zukorlić stvarao i branio.