Autor: OSVRT
U provinciji se lako rađa figura palanačkog funkcionera skorojevića koji, zahvaljujući partijskim vezama i poslušnosti, dospijeva na lokalne pozicije moći. Njegova biografija ne obiluje znanjem ni vizijom, već sitnim kalkulacijama i vještinom da se dodvori jačima. No, ono što ga u dubini duše pokreće nije samo mjesto rođenja već želja da preraste tu granicu i postane “državni čovjek”.
Radomir Konstantinović u Filosofiji palanke bilježi da duh zatvorene zajednice uvijek teži da se probije izvan svojih zidova, ali da pri tome nikada ne uspije da nadraste sebe. Upravo u toj napetosti živi palanački funkcioner, on u svojoj glavi odavno nije samo lokalni činovnik, već zamišljeni direktor, ministar ili poslanik.
Max Weber bi ga svrstao među one koji “žive od politike” on je u politiku ušao da bi živio bolje, a ne da bi mijenjao društvo. Lokalna funkcija mu je prolazna stanica. Službeni automobil, nekoliko godina moći nad sitnim resursima, ali i neugašena ambicija da se “vidi u glavnom gradu”.
Thorstein Veblen je govorio o potrebi da se status pokazuje spoljnim simbolima. Palanački skorojević u provinciji pokazuje odijelo, ali u sebi nosi san da ga jednog dana kamera zabilježi na važnom sastanku ili državnoj proslavi, uz ramena ambasadora, ministara, umjetnika, akademika onih “važnih”. Njegov horizont nikada nije palanka ona je samo odskočna daska za zamišljenu državnu karijeru.
Vrijedi se prisjetiti Siniše Pavića, jednog od najvećih srpskih scenarista, koji je prije dvadesetak godina u liku skorojevića Šojića gotovo proročki prikazao sudbinu palanačkog funkcionera. Šojićeva žudnja da bude u krugu sa stranim ambasadorima i da se samoinicijativno nudi njihovim agenturama otkriva svu tragikomediju provincijske politike iluziju da se kroz tuđe priznanje postaje veliki. Taj humor je tada izgledao kao karikatura, a danas je naša stvarnost, svjedočimo da se mnogi pretvaraju u dobrovoljne statiste stranih interesa, uvjereni da time stiču važnost, dok u suštini ostaju samo potrošna roba. Ili simbolično na kraju po ideji Siniše Pavića iz wc-a u ćorku.
Ipak, iskustvo pokazuje da je prelazak sa lokalnog na državni nivo moguć, i to je za znavene rijedak i mukotrpan put. Ima ih, uspjeli su vizijom, obrazovanjem,odricanjem. Poštenim odnosom prema zajednici i državi.
Nekolicina uspije zahvaljujući sreći, rodbinskim vezama ili trenutnoj potrebi većih centara moći da se pokažu inkluzivnim.
No, ogromna većina ostaje zarobljena u provincijskoj mahalskoj areni, gdje njihovi interesi nikada ne prerastu u išta više od borbe za status, sitan tender ili članstvo u nekom odboru. A neki čak ni to.
Pierre Bourdieu bi rekao da se tu vidi granica njihovog simboličkog kapitala oni mogu da vladaju u svom okruženju, ali njihov kapital ne vrijedi ništa na državnom tržištu moći.
Vilfredo Pareto je pisao o stalnoj smjeni elita. Ali palanački funkcioner u toj smjeni ne postaje elita on ostaje potrošni pion. Njegove ambicije da postane državni čovjek najčešće se nikada ne ostvare, a kad mu istekne rok upotrebe, prestaje biti važan i u sopstvenoj palanci.
Fenomen palanačkog funkcionera krije veliku ironiju, oni čitav život teže da postanu “državni”, a gotovo nikada to ne postanu. Većina ostaje provincijski ili mahalski snob, uvjeren da je predodređen za veliku ulogu, iako ga u stvarnosti nikada ne pozovu. A kada se jednom ugase reflektori mahale i palanke, nestaje i on bez traga, bez nasljeđa, bez ikakvog pomena u istoriji.
Njegova drama je u tome što je želio da bude nešto u državi.
