Piše: Ismet Dedeić
U zadnje vrijeme u Rožajama je aktuelna tema davanje imena Domu zdravlja, pa se u javnosti povela rasprava oko dva prijedloga: Da li ta zdravstvena ustanova treba da ponese ime dr Redžeba Dedeića ili dr Abdulaha Kalača?
I ja sam, evo, osjetio potrebu da javno iznesem mišljenje o toj temi i pokušam dati doprinos ozbiljnom, odgovornom i dostojanstvenom rješavanju ove konkretne dileme, a time i kreiranju nekog metodološkog okvira za postupanje u narednim sličnim prilikama. S tim u vezi, napominjem da ću uzeti slobodu da u drugom dijelu ovog teksta pomenem niz drugih rožajskih zaslužnika iz raznih oblasti čija imena bi trebalo da ostanu zanavijek dostojanstveno zabilježena, a time i otrgnuta od zaborava koji donosi neumitni protok vremena.
Uvažavajući značajan doprinos oba pomenuta imena rožajskom zdravstvu, smatram da te prijedloge ne bi trebalo prepuštati pristrasno-navijačkoj polemici među građanima koji ne raspolažu objektivnim informacijama i nisu upoznati sa stvarnim činjenicama o doprinosima koje su pomenuta dvojica uglednika poiedinačno dali u ovoj važnoj oblasti.
ZAPOSTAVLJENA KULTURA SJEĆANJA
Za takvo stanje su, prije svega, “zaslužni”predstavnici prethodnih i aktuelne strukture vlasti koji se ne mogu podičiti nekim posebnim trudom u njegovanju kulture sjećanja i dokumentovanju memorije o važnim društvenim događanjima te o ulozi istaknutijih ličnosti koje su svojim umijećem i požrtvovanjem dale dragocjen doprinos u raznim istorijskim periodima i oblastima: u odbrani i opstanku stanovništva na izuzetno rizičnoj geopolitičkoj vjetrometini, njegovanju časti, u zaštiti svojih komšija u najtežim ratnim iskušenjima, prihvatanju u svoje kuće brojnih nevoljnika u raznim istorijskim udesima, nezavisno od vjere i nacije, u razvoju privrede, zdravstva, obrazovanja, kulture, umjetnosti, očuvanju kulturno-istorijskih i vjerskih objekata.
Zahvaljujući predvodnicima i uglednicima ovog naroda, rožajska duhovna širina, čojstvo i junaštvo su se pročuli širom bivše zajedničke države, pa i još dalje. No, nekako su uglavnom za to zaslužniji bili drugi, nego mi sami.
Poneki pisci, publicisti i novinari sa strane su sporadično ostavljali pisane tragove o vrlinama i djelima ljudi ovog kraja, dok ovdašnje vlasti tradicionalno nisu poklanjale dužnu pažnju kulturi sjećanja, pa su u znatnoj mjeri ostala nezabilježena i neobrazložena važna društvena zbivanja iz dalje i bliže prošlosti, kao i dostignuća onih najizraslijih i najzaslužnijih iz ovog podneblja.
POTREBNI JASNI KRITERIJI
Ostaje da se nadamo kako će taj odnos konačno početi da se mijenja, a u pomenutoj, sada aktuelnoj podijeljenosti stavova oko davanja imena Domu zdravlja, ma koliko nelagodna bila, možemo za to naći dodatni podsticaj i pouku. Jer, da je više pažnje posvećivano bilježenju važnijih detalja, ako ne iz davne, onda bar iz naše nedavne prošlosti, o tome kako se doprinosilo razvoju i napretku ove sredine -pomenutih dilema i podjela ne bi bilo.
Zato je krajnje vrijeme za promjenu dosadašnjeg stanja svijesti u ovoj oblasti. Ono što, povodom aktuelnog slučaja, treba uraditi bez ikakvog oklijevanja jeste kreiranje i utvrđivanje cjelovitog metodološkog okvira (programa, pravilnika) za obilježavanje istorijskih događaja i isticanje imena značajnijih ličnosti iz davnije prošlosti, kao i iz novijeg doba.
U tom smislu, predstavnici aktuelne vlasti treba da izmijene i dopune stare te donesu nove propise kako bi se definisali i usvojili jasni kriteriji, sa mjerljivim doprinosom koji su istaknutiji pojedinci dali u određenom vremenu i oblasti. Na osnovu toga bi se objektivno i pravično dodjeljivala imena trgovima, ulicama, javnim ustanovama, važnim manifestacijama itd. na teritoriji opštine Rožaje, te izbjegla navijačko-mahalska licitiranja sa imenima naših uglednika i sačuvalo njihovo dostojanstvo i mir na “boljem svijetu”.
U vezi sa pomenutim prijedlozima za dodjelu imena Domu zdravlja, želim istaći kao nespornu činjenicu, koju mogu potvrditi svjedoci iz tog vremena, da je dr Redžeb Dedeić inicirao prema tadašnjim opštinskim i republičkim institucijama temeljito obrazloženu ideju o izgradnji Doma zdravlja u Rožajama i bio glavni nosilac aktivnosti na njenoj realizaciji.
REDŽEBOV VIZIONARSKI PODUHVAT
Tu ideju su u početku mnogi smatrali nerealnom i neostvarivom, no dr Redžeb je uporno i samouvjereno slijedio svoju viziju, ne posustajući pred bilo kojom preprekom.
Njegov prijatelj, čuveni rožajski profesor arhitekture dr Šefket Pećanin je na njegovu molbu uradio projektnu dokumentaciju koju je on, uz elaborat o opravdanosti izgradnje Doma zdravlja, prezentovao tadašnjem opštinskom rukovodstvu i predsjedniku Skupštine Crne Gore Vidoju Žarkoviću, kao i nekim međunarodnim organizacijama. Dobio je bezrezervnu podršku od lokalnih i republičkih struktura, a UNICEF mu je donirao terensko vozilo land rover.
Dr Redžeb je, počev od začetka ideje, pa izgradnje i sve do puštanje u rad, bdio nad ovim poduhvatom i brinuo o svakom detalju. Koliki značaj je u lokalnim i širim okvirima pridavan realizaciji ovog projekta posebno je potvrdila činjenica da je svečano puštanje u rad rožajskog Doma zdravlja predvodio tadašnji predsjednik Crne Gore Veljko Milatović.
Ali nije se dugo slavilo, pošto je dr Redžeb odmah prionuo na organizovanje specijalističkih službi, uposlivši afirmisane doktore specijaliste, što je bio revolucionarni iskorak u unapređenju rožajskog zdravstva i zdravlja stanovništva.
Zanimljivo je i u to doba veoma neuobičajeno bilo za rukovodioce u svim oblastima da dr Redžeb nije bio član SKJ, jer mu privrženost vjeri i brižnom ispunjavanju vjerskih dužnosti to nije dopuštala. No, njegove stručno-organizacione sposobnosti, te neupitni moralni kodeks i opšti ugled su doprinijeli da taj “nedostatak” bude tolerisan od tada moćnih društveno-političkih struktura i da neometano rukovodi zdravstvenim centrom.
Štaviše, nije osporavana ni njegova kandidatura za poslanika u tadašnjoj republičkoj skupštini, pa je na izborima dobio podršku naroda i znatno više glasova od dva druga kandidata – dr Božidara Bojovića i dr Abdulaha Kalača,
Iznoseći ove činjenice, ni najmanje ne težim da negiram značajan doprinos i dr Abdulaha Kalača razvoju rožajskog zdravstva. Naprotiv, lično sam ga poznavao i cijenio i rado ga se sjećam kao zdravstvenog stručnjaka i humaniste.
No, pri dodjeli imena Domu zdravlja prednost bi trebalo da imaju činjenice da je dr RedžebDedeić bio vizionar i inicijator ideje o izgradnji, nosilac i predvodnik svih aktivnosti na oživotvorenju te ideje, odnosno ključni utemeljitelj savremenog rožajskog zdravstvenog sistema.
OSTALI ZASLUŽNICI
Kao što pomenuh na početku teksta, osjećam potrebu i dužnost da povodom ovog aktuelnog slučaja pomenem i niz drugih rožajskih zaslužnika iz raznih oblasti čija imena bi, kad lokalna vlast sačini pomenuti pravni okvir za to, trebalo da ostanu zanavijek dostojanstveno zabilježena, a time i otrgnuta od zaborava koji donosi neumitni protok vremena.
Dakako, ja sebi ovim ne dajem neko ekskluzivno pravo za “biranje” istaknutih pojedinca i nadam se da će moji prijedlozi potaknuti i druge ljude iz rožajskog podneblja, ma gdje trenutno bili, da ovaj spisak razmotre, dopune i obogate ostalim zaslužnim imenima.
A počeću, bez nekog posebnog rangiranja, od Omera Kurpejovića. Obavljajući razne značajne funkcije, on je dao nemjerljiv doprinos razvoju rožajskog kraja u dužem periodu, aa zahvaljujući zavičajnom entuzijazmu i značajnim funkcijama koje je obavljao.
Bio je predsjednik opštine Rožaje, član Predsjedništva i predsjednik Skupštine Crne Gore, predsjednik Privredne komore Crne Gore, predsjednik Saveznog vijeća Skupštine SFRJ, te generalni direktor rožajskog kombinata “Gornji Ibar” u više mandata,
Rahman Hadrović, nekadašnji predsjednik opštine Rožaje, shvatio je da bez ulaganja u kadrove nema dinamičnog razvoja nijedne sredine, pa je u tom smislu pokrenuo program stipendiranja rožajskih studenata, što je imalo dalekosežne pozitivne efekte. Takođe je bio nosilac ideje za izgradnju puta Peć – Rožaje, kao neprocjenjivo značajnog infrastrukturnog projekta koji je otrgnuo ovaj kraj iz komikacijskog zapećka. Hadrović je svojim odvažnim i principijelnim stavom spriječio terorisanje stanovnika Rožaja, pa i njega lično, od razularenog udbaša Rdovana Kilibarde, u čemu mu je podršku pružio i tadašnji predsjednik Crne Gore Blažo Jovanović.
Iljaz efendija Ćatović takođe zaslužuje dostojanstven “biljeg” kao jedan od prvih obrazovanijih ljudi iz rožajske čaršije. Bio je profesor Velike medrese u Skoplju. Njegov sin, Hivzija, poginuo je u NOR-u, a drugi – Hilmija Ćatović je bio prvi akademski slikar iz Rožaja, profesor na Likovnoj akademiji u Prištini, a poslije i njen dekan.
Džeko Hodžić je bio prvi komandant mjesta kada su partizani oslobodili Rožaje. Uspostavio je odmah uzoran red i mir, pa nije bilo ubistava i drugih inciddenata, kao što se to dešavalo u mnogim drurgim sredinama u nemirno poraatnom ambijentu. Džeko je bio i član Ustavotvorne Skupštine Federativne Republike Jugoslavije. Zato smatram da bi i njegovo ime trebalo dostojanstveno obilježiti.
Alija Matović je bio predsjednik Opštinskog komiteta SK, poslanik u Skupštini Crne Gore i prvi čovjek koji je u visokim političkim forumima zatražio rasvjetljavanja okolnosti masovnog iseljavanja rožajskih Bošnjaka u Tursku u periodu 19551- 68. godina, što je bilo plod perfidnog antimuslimanskog djelovanja jednog broja uticajnih pojedinaca u institucijama SR Crne Gore. Zbog toga je, na pravdi Boga, bio žrtva odmazde u vidu montiranog sudskog procesa, okončanog višegodišnjom zatvorskom kaznom. A zbog toga je ostao i moralni dug da se Matovićevo žrtvovanje rasvijetli i ovjekovječi u nekom dokumentarno-spisateljskom radu ili slično.
Hamdija Fetahtović predsjednik Skupštine Rožaja, predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Crne Gore, te ambasador SFRJ u Kamerunu.
Matović i Fetahatović, zajedno sa svojim saradnicima, bili su najzaslužniji što jeu Rožajama otvoreno istureno odjeljenje Gimazije “Panto Mališić” iz Berana. To je donijelo svojevrsnu obrazovnu renesansu Rožajama.
Dalje, veliki grijeh bi bio da Dom kulture u Rožajama ne ponese ime Ibiša Kujevića koji je sa čuvenim KUD-om “Vrelo Ibra” afirmisao etno-muzičku kulturu i opštu društvenu tradiciju Rožaja i Sandžaka širom Jugoslavije i u mnogim stranim zemljama.
Dodatni Kujevićev poduhvat je bilo pokretanje časopisa “Rožajski zbornik”, prve pisane memorije ovog kraja, a važno je pri tome istaknuti i značajnu podršku koji je toj velikoj kulturnoj misiji pružio tadašnji visoki funkcioner iz Rožaja Dragoje Zekić. Zekić je dao značajan doprinos sveukupnom razvoju Rožaja koji takođe zaslužuje da njegovo ime ponese neka ulica ili institucija.
Dužnu pažnju zaslužuju i poznati pisci ovdašnjeg porijekla poput Zaima Azemovića i Stojanke – Stoje Garavić Magdelinić.
Abdulah Nokić je završio Veliku medresu u Skoplju i pravni fakultet u Beogradu, gdje je aktivno učestvovao u čuvenim studentskim demonstracijama protiv prohitlerovske vlasti 27. marta 1941.
Kao prvi pravnik iz Rožaja dao je značajan doprinos razvoju svoga zavičaja, a radio je kao sudija u Rožajama, Bijelom Polju i Novom Pazaru.
Hedija Fetahović je prva Bošnjakinja iz Rožaja koja je završila fakultet u Beogradu i radila kao profesor ruskog jezika. Iza nje su ostale velike zasluge u unapređenju obrazovanju u zavičaju.
Ibrahim Ganić završio je Veliku medresu u Skoplju, bio je član SKOJ-a od njegovog osnivanja u toj uglednoj školskoj ustanovi.
Tomo Bulatović bio je ugledni prosvjetni radnik, te obavljao razne društvene i političke funkcije, među ostalim i sekretara Opštinskog komiteta SK. Naročito se istakao u davanju nemjerljivog doprinosa međunacionalnoj i međuvjerskoj toleranciji, odnosno građenju povjerenja i saradnje među ljudima bez obzira na te predznake.
Doktor Nazim Nokić bio je prvi vlasnik diplome medicinskog fakulteta iz rožajskog kraja i odmah nakon završenih studija u Beogradu, pa i pored toga što je imao ponudu da ostane na fakultetu kao odličan student, te niz drugih prilika u drugim većim gradovima, on se ipak odlučio da se vrati u zavičaj i pomogne svom gradu i građanima. Svojim radom dao je nemjerljiv doprinos u razvoju zdravstva Rožaja.
U rožajskoj tradiciji značajno mjesto su zauzimali muslihuni – ugledni ljudi koji su obavljali važnu misiju mirenja zavađenih porodica: Vivo Kuč, Iljaz Halilović, Hajro Bralić, Bajram Mujević – Balota, Nezir Kurpejović, Mujko Murić,Vaso Magdelinić i Ćamil Mujević. Nezir Kurpejović je, uz to, bio i predsjednik Sabora IZ Crne Gore.
Među zaslužnim i trajno zabilježenim imenima morao bi se naći i Mula Mehmed Višegrađanin, veliki miljenik čaršije zbog svog osebujnog duha, društvenosti i marljivosti, a posebno zbog najveće zasluge ne izvrši planirano rušenje Sultan Muratove džamije.
Ovaj moj spontano nastali spisak prijedloga imena istaknutih ličnosti koja bi trebalo na dostojanstven način ovjekovječiti završiću sa Mula Jakupom ef. Kardovićem, mada ne bi bilo nezasluženo da se to ime našlo i na samom vrhu spiska. Radi se o velikom ugledniku u svakom pogledu, a posebno o nadaleko čuvenom gaziji, koji se odvažno stavio na čelo odbrane svoga mjesta i naroda u Drgom svjetskom ratu.
Zahvaljujući tome, Rožaje su spremno dočekale najzde zločinačkih hordi i tako izbjegle tragičnu sudbinu nekih drugih sredina u Sandžaku gdje je bošnjačko stanovništvo masovno stradalo. Nova, tzv „narodna vlast“ ga je nakon rata kaznila brutalnom likvidacijom upravo i samo zbog toga što je sa svojim pristalicama odbranio svoj narod i čaršiju.
Na naučnom skupu posvećenom Mula Jakupu, održanom u Rožajama prije nekoliko godina, snažno je podržan prijedlog da gradski trg dobije njegovo ime, no nažalost predstavnici lokalne vlasti, iz samo njima poznatih razloga, nisu tu želju rožajske i šire intelektualne zajednice, kao i građana, oživotvorili zvaničnom odlukom. Smatram da je prijeko potrebno da taj nedopustivi propust čim prije otklone, tim više što građani taj trg već zovu Mula Jakupovim, bez obzira na izostanak formalne odluke nadležnih institucija.
Taj jednodušni, kolektivni osjećaj se ne smije ignorisati, jer vlast bi prevashodno trebalo da bude u službi naroda te njegovih interesa i stavova, a ne ličnih.
Ono čime se Rožaje kroz svoju burnu i dugu istoriju mogu posebno podičiti je tolerantan odnos većinske muslimanske/bošnjačke zajednice prema manjinskoj pravoslavnoj. To je naročito dolazilo do izražaja u tegobnim ratnim neprilikama, kada su ugledni domaćini otvarali svoje kuće da pruže zaštitu pravoslavnim komšijama. I neka od imena tih odvažnih ljudi ne bi smjela biti prepuštena definitivnom zaboravu.
Ali, ne iscrpljuje se rožajska civilizacijska širina, humanost i dobrohotnost samo na zaštiti komšijskih života u prijetećim situacijama. Ima to znatno širu dimenziju i dolazilo je do izražaja u svim velikim društveno-istorijskim udesima. Ovom prilikom podsjetiću na neke od njih:
U Prvom svjetskom ratu, Rožajci su hrabro i nesebično prihvatili i pružili odsudnu pomoć iznemeglim, promrzlim i izgladnjelim pripadnicima srpske vojske, koji su se pred atacima Austro-ugarske povlačili prema Grčkoj. Poznato je da je jedna ulica u Beogradu, u znak zahvalnosti, nazvana Rožajskom.
U vrijeme velikosropske agresije na BiH 1992.godine, Rožajci su širom otvorili svoje kuće i dijelili zadnje zalihe hrane i svega ostalog sa talasima svojih sunarodnika, izbjeglih pred Mladićevim i Karadžićevim zločincima.
Isto tako su postupili u vrijeme Miloševićevog pogroma i progona na Kosovu, kada su ovdje spasonosno privremeno utićište našle hiljade prognanih Alabanaca iz Peći i drugih kosovskih mjesta.
Zato se s razlogom za Rožaje ukorijenio naziv „Muhadžirska čaršija“. I zbog toga bi imalo valjanog razloga da istaknutiji Rožajci, ma gdje se trenutno nalazili, u saradnji sa predstavnicima lokalne vlasti, osmisle i pokrenu inicijativu da Rožaje na državnom nivou dobiju počasnu titulu „Opština humanoisti“ ili neku sličnu.
Sve u svemu, pored pojedinačnih zaslužnika, dostojanstveni i trajni biljeg bi trebalo da dobiju i Rožaje kao zajednica koja se vazda iskazivala i dokazivala po jedinstvenim i nenadmašnim društvenim vrijednostima, svakovrsnim dobrinama i vrlinama. Sve za ponos i nezaborav!
Brčko,
decembar, 2025.
