Piše: Andrej Nikolaidis
Nemojte, dragi publikume (kako bi to rekao Svetislav Basara) zamjeriti na ispovjednom tonu kojim započinjem naš današnji članak. Znam da je ispovjedni ton prije svega znak nedostatka dobrih manira, ako ne i dobroga ukusa – pa ipak…
Ja vam, znate, nisam od onih ljudi koji napune pedeset pa se osvrnu na svoj život i vide mapu katastrofa – misle o tome gdje su sve pogriješili, dumaju o tome kako bi sa znanjem i iskustvom koje su stekli, kada bi dobili drugu šansu, pošli drugim putem, učinili drugačije. Prvo: ne želim drugu šansu – samo to ne. Nisam želio ni ovu prvu. Ja ne bih drugačije, mudrije – ja ne bih ništa, nikako.
That being said…
Jedno mi je žao što Milo Đukanović stvarno nije bio diktator pa da jebe oca kroz oca ovima koji se pušu „pobjedom nad njegovom strašnom diktaturom“ ; ovima što su se ka džore napunili pod njegovim „terorom“; onima što ih danas, dok drže lekcije iz etike i objašnjavaju da je, ne bi li bio oboren monstruozni diktatorski režim, bio nužan svaki savez, pa i onaj sa Đavolom, pa i onaj sa slaviteljima nacista, jer bolja je i crna Crna Gora od one kakva je bila – pa ih nakon što ponude uzvišene razloge za svoju izdaju voze privatni šoferi, a oni iskaču iz limuzina i džipova te graciozno kao gazele skakuću po aerodromima i posjećuju svoje stanove po evropskim prijestonicama koje su kupili od onoga što su, nesretnici, uspjeli skupiti pod diktatorom; ovima što ka na balu vampira, pardon, sijelu guslara evo do danas gude o svojoj herojskoj borbi protiv nepostojeće diktature i diktatora koji im je kao na tacni koju je izglacao najbolji batler na svijetu, nalik na onoga kojega Entoni Hopkins igra u adaptaciji Išigurovih „Ostataka dana“, prvo dao ključeve od njihovih bogatstava, potom i Crnu Goru, da se njome kao zla djeca kontrarevolucije igraju.
Kao što je Tito govorio poslije rata, kad je počela navala na partizanske spomenice i kad su bivši četnici stajali u redu, da se prijave kao prvoborci – da sam imao ovoliko partizana, pobijedio bih četresdruge. Da je bilo toliko „starih liberala“ koliko ih ima među onima koji danas služe četnicima, Crna Gora bi nezavisna bila 1994. Da je bilo toliko nepokolebljivih boraca protiv „Milove diktature“, te se muke danas niko ne bi ni sjećao.
No eto, kad smo već tu, na ovom ne dunjaluku, no gadluku…
Juče čitam kako je nekog nesretnika iz Srbije uhapsila crnogorska policija jer je preko granice švercovao bakse kokakole
Jadnikov su traktor organi reda fotografisali kao da je u njemu prevozio drogu ili oružje.
To me podsjetilo na slučaj od prije desetak godina… Čovjek živio a, nadam se, i dalje živi negdje u Bosni, pa ga uhapsilo i osudilo na zatvor zato što je nelegalno sjekao drva. Za njim u ledenoj kući sama ostala djeca, čija je majka umrla. Uhapšeni čovjek je za nadnicu od 10 eura sjekao šumu za nekog gazdu – taj, pogađate, nije uhapšen.
Nije se tome čuditi, jer svi smo naučili pravila ovdašnje „pravde“. Ako vas država uhapsi zbog šverca nekoliko tona kokaina, imate razloga za slavlje – to će završiti tako što će vam ista ta država godinama isplaćivati odštetu za pretrpljenu materijalnu i nematerijalnu štetu. Ako vas, pak, uhapse zbog šibice trave – odležaćete svoje.
Nema tu mjesta čuđenju, još manje zgražavanju. Odrasli smo ljudi, znamo kako to ide. Ako ubiješ jedno ljudsko biće, ubica si. Ako ubiješ stotine, nacionalni si heroj.
Ako si opljačkao prolaznika na ulici, lopov si. Ako si opljačkao hiljade radnika, biznismen si i investitor. Ako si uz pomoć države prisvojio cijelu šumu, koncesionar si, ugledni akter u oblasti eksploatacije drveta.
Ako si posjekao tri metra drva, odvelo te je da odležiš šest mjeseci u zatvoru.
Selektivna pravda najgora je vrsta nepravde. Da u zatvor ne ide niko, mnogo je bolje nego da u zatvor ide samo sirotinja koja nema nikoga.
Mnogo je bolje da nema ni zakona ni ustava, nego da zakon važi samo za slabe i sirote. Ako će samo takvi u zatvor, bolje je da zatvora ni nema. Ako vam je ovo vaše pravo – bolje je bezakonje. Ako vam je ovo sistem, bolji je haos. Ako vam je ovo država, bolje je da nema države.
No, kako svega toga ima i biće ga, i kako će sve što jeste nastaviti da radi u korist pare a na štetu fukare, onako kako je jedino i bilo i kako će dovijeka i biti, slijedi pitanje:
kako vam nije žao da hapsite i osuđujete nesretnike sa baksama kokakole i tri metra drva, dok ubice i istinski lopovi slobodno šetaju, spokojno čekajući da ubiju koga još nisu ubili i ukradu što još nisu ukrali?
