Piše: prof. dr Draško Došljak
U jednom obraćanju, veliki Duško Radović kaže : “Neko iz djetinjstva ponese samo uspomene, a neko sačuva u očima, ušima, u srcu još malo one radoznalosti i nemir, pa umije da se igra i raduje malim stvarima”. Braho Adrović je sačuvao one radoznalosti iz kojih nastaju njegove pjesme za djecu. Pokazuje on da pisac možda piše iz više potrebe, ali kada stvori stih koji zagrli čitavo čovječanstvo – stvorio je antologijsku pjesmu i svoju “Dječiju državu” – novu zbirku poezije za djecu.
Poezija za djecu zauzima posebno mjesto u književnosti jer se obraća najmlađima na način koji je jednostavan, topao i pun mašte. Među piscima koji su svojim stihovima obogatili dječju književnost posebno mjesto pripada Brahu Adroviću, jugoslovenskom i crnogorskom pjesniku čije su pjesme pune ljubavi prema djetinjstvu, prirodi, domovini i univerzalnim ljudskim vrijednostima. Njegova poezija nosi i pedagošku poruku, ali i pjesničku ljepotu koja budi radoznalost i maštu djeteta.
Braho Adrović ( Berane, 1947), jedan je od najpoznatijih savremenih pjesnika iz Crne Gore. Njegov književni opus obuhvata poeziju za odrasle, ali značajan dio njegovog stvaralaštva posvećen je djeci, Njegove pjesme su prisutne u antologijama, školskim čitankama, koriste se u nastavi književnosti, govore na recitatorskim takmičenjima.
Teme koje Adrović obrađuje u dječjoj poeziji su raznovrsne. On piše o prirodi, životinjama, roditeljskoj ljubavi, prijateljstvu, školi, ali i o domovini i miru. Na primjer, u pjesmi “Kad u školu ja odlazim” oslikava se želja za nježnost i brigu majke:
“Kad domaće ja uradim,
hoću da se iznenadim.
Hoću da me mama mazi,
a ne samo: Pazi! Pazi!”,
dok u pjesmi “Petar nije volio knjige” opisuje važnost učenja i znanja na zanimljiv, duhovit i prijemčiv način:
“Moj drugar Petar
nije volio da uči.
Između klupa jurio je kao vjetar,
Kukuj onome koga njegova ruka
dokuči”.
Posebna vrijednost njegove poezije leži u jeziku. Braho Adrović koristi jasan i muzikalan jezik, često se poigrava rimama i ritmom koji su privlačni djeci. Njegove pjesme su lako pamtljive, često imaju formu dijaloga ili obraćanja, što ih čini živopisnim i dinamičnim. Potvrda ovome je i pjesma “Tatamata”:
“Čuješ, tata? Čuješ, tata?
Jas am pravi tatamata!
Jas am pravi tatamata!
Dosta mi je vašeg rata.”
Adrovićeva poezija ima i edukativnu dimenziju. Kroz stihove djeca uče o poštovanju, iskrenosti, važnosti čuvanja prirode i ljubavi prema porodici. Ipak, on ne moralizuje previše – njegova pouka je suptilna i vješto utkana u stih.U krug ovih pjesama spadaju: “Sara i Lina”, “Moj sin”, “Ko se vise voli”, “Kad Anita moje pjesme čita”, “Zašto volim Crnu Goru”, u kojoj veli:
“Crna Gora mene zove,
da obiđem sve ljepote.
Njena sela i gradove,
Hoću, hoću moj živote”!
Jedna od najvažnijih odlika njegovih pjesama jeste to što se iz njih osjeća bliskost sa djetetom. Adrović piše iz djetetove perspektive, razumije dječji svijet, njihove brige i radosti. Njegove pjesme ne gledaju na djecu s visine, već razgovaraju s njima kao s ravnopravnima. Zato pjesnik u pjesmi “Šta je ovo”, pjeva:
“Šta, šta, šta je ovo?
U duši mi nešto novo!
Nove želje, novi snovi!
Kud brod moje sreće plovi”?
Poezija za djecu Braha Adrovića je dragocjena zbog svoje topline, iskrenosti i umjetničke vrijednosti. Njegove pjesme podstiču djecu da razmišljaju, da vole prirodu, da cijene znanje , porodicu i domovinu. Adrović je jedan od onih pjesnika koji su uspjeli da sačuvaju čistoću dječjeg pogleda na svijet i pretoče ga u stihove koji ostaju urezani u pamćenju. Kroz njegovu poeziju djeca ne uče samo da čitaju, ona uče da osjećaju. To je i cilj dobre poezije!
