Da li je govor premijera Markovića put za eliminisanje istorijskih podjela

0
326

Odgovornost političara i državnika, naravno, pored jasnog stava, podrazumijeva i jasnu viziju- šta stav o jednom istorijskom događaju znači državi i društvu danas, i kako ga upotrijebiti za opšte dobro. U tom smislu, nekoliko teza iz govora predsjednika Vlade, gospodina Duška Markovića, zaslužuje posebnu pažnju.

​ Premijerova poruka istoričarima da sumiraju fakte objektivno i istinito važna je i nužna. I zaista, bilo je i ima relevantnih istorijskih studija i istraživanja ovog perioda, kao što ima i onih diletantskih, koji zbog ideološkog i nacionalnog sljepila drsko falsifikuju i očigledne činjenice. Ovo ističem, jer je istorijska istina definitivno utvrđena- Crne Gora je bila okupirana i uništena, i tu se mora jasno podvući crta. Ipak, nakon utvrđivanja istine, slijedi jednako važan korak- tumačenje te istine, istorijskih i moralnih fenomena, ali taj zadatak pripada cijelom društvu- obrazovnom sistemu, medijima, obrazovnim, naučnim i institucijama kulture, javnim djelatnicima, umjetnicima, naučnicima. Očekivalo bi se da predvodnici tog procesa budu crnogorski Univerziteti i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Istorijska istina mora zaživjeti u svim segmentima društva. Nije teško zaključiti da posvećenost ostalih djelova društva tumačenju istorijskih istina nije dovoljno zastupljena. Dalje, stiče se utisak da se i ti nedovoljni pokušaji zasnivaju na inerciji i čak nevoljnom slijeđenju političkih inicijativa. U Crnoj Gori je 2006. godine održan referendum o državnom statusu. Samo nekoliko godina kasnije, u Švajcarskoj je organizovan referendum o značajnom pitanju- da li sendviči u restoranima brze hrane nakon ponoći treba da budu topli, ili hladni. Ipak, svako brine svoje muke, i svakako bismo bili zadovoljniji nekom drugom situacijom, ali je, zaista, elementarna odgovornost i inteligencija pokušati barem dokučiti sopstvenu.

 

Sa namjerom da ne pojačava tenzije među ideološkim nasljednicima sukoba iz 1918. godine, Premijer je, uz dužnu počast žrtvama i simbolici ustanka, pozvao i na razumijevanje zabluda onih koji su, bez ikakve dileme i sumnje, bili na pogrešnoj strani istorije. Uz shvatanje uloge prvog čovjeka izvršne vlasti, ova dobronamjerna i politički odgovorna preporuka, ima i drugu stranu. Mora se istaći potreba da se događaji nazovu pravim imenima. Državne udare i veleizdaje ne samo da ne možemo opravdavati, ne postoji niti jedan aspekt tog događaja koji nas može natjerati ni na pokušaj razumijevanja. Naprotiv, moramo ih osuđivati iznova i iznova, a najviše, naravno, zločine koji su uslijedili nakon toga. I u ovom, i u ostalim slučajevima, ne treba da učimo od regiona u kojem se istorija revidira svakih mjesec dana, nego od velikih naroda i država. Njemci ne pokušavaju da razumiju nahođenja svojih predaka da sprovode „konačno rješenje“ nad Jevrejima. Prema nekim istorijskim činjenicama i nasljeđu se mora odnositi radikalno jasno, i to ne znači produbljivanje tenzija, nego nužnost istine, bez koje nema nikakve mogućnosti spoznaje niti napretka. Pogotovo u svijetlu današnjih okolnosti, u kojim se državni udari i prevrati ponavljaju po zapanjujuće sličnoj matrici.

Možda i najvažnija i najsloženija tema svih polemika vezanih za božićni ustanak je „pokopavanje“ ili prevazilaženje podjela. Prirodno je, odgovorno i nužno da pomirenje zagovara i sprovodi vlast jedne države. Ako, ipak, sagledamo crnogorsku realnost, znakovito je da na pomirenju najviše insistiraju oni koji po njemu najviše i „kopaju“, a to su predstavnici Srpske pravoslavne crkve i političkih partija srpskog nacionalističkog korpusa i njihovih medijskih eksponenata. Realan je i zaključak da svaku pruženu ruku crnogorskog nacionalnog bića, druga strana drsko i sa dubokim prezirom zloupotrijebi i odbaci. Jedna je vrsta problema to što se, zbog realnih nedostataka ukupnih crnogorskih institucionalnih i drugih kapaciteta, to pomirenje često pokušava realizovati na štetu crnogorskih nacionalnih i državnih interesa. Da pojednostavimo stvari, raskol iz drugog svjetskog rata i pomirenje između fašista i antifašista se ne može sprovesti izjednačavanjem jednih i drugih, nego svakom vrstom osude fašista, kako se u Crnoj Gori zvanično i radi. Isto je i sa tzv. Podgoričkom skupštinom i Božićnim ustankom. Možemo se usuditi i otići daleko- ne mora ni doći do pomirenja. Važnije je i ljekovitije doći do istine, nazvati stvari pravim imenima i osuditi izdaju. Druga vrsta problema je neutralisanje uticaja iz susjedne države Srbije, koja je već sto godina sudionik, kreator i najznačajniji izvršilac događaja o kojim je riječ. Bez ikakvih pretjerivanja se može tvrditi da su podjele o kojim je riječ, osmišljene i realizovane svim vrstama uticaja države Srbije na Crnu Goru i njen narod. To je i danas više nego očigledno. Ti uticaji su već više od sto godina negativni i presudni, strateški potkopavaju svaku mogućnost prevazilaženja podjela koje su duboko i isključivo crnogorske i tako se moraju i rješavati. Jedini način da se odupre tim uticajima, ali i da se radi na prevazilaženju podjela je sistematično i sistemsko širenje znanja i svijesti o istorijskoj istini. Dio tog nauma i strategije su i aktivnosti koje je Vlada Crne Gore organizovala na Cetinju 6. januara, ali Vlada, uz sav uticaj i značaj koji ima, nije jedini i nije dovoljan činilac ovog složenog, vjekovnog procesa. Moguće je da, u skladu sa crnogorskom realnošću, poruke koje šalje Vlada mora poslati rezolutnije, a moguće je i da bi trebalo svi da rade svoj posao odgovornije i časnije.

Znakovito je i posebno važno što je premijer Marković na jubilej najtragičnijeg događaja naše istorije, veliki dio svog govora posvetio izazovima savremenog doba. U tom smislu, značajna je i istinita teza da se nužan udio pažnje mora posvetiti istorijskim događajima, ali da je od presudne važnosti biti spreman i odgovoriti novoj, savremenoj geopolitičkoj poziciji Crne Gore. Ta pozicija nalaže nova promišljanja i donosi nove izazove tumačenju ukupnog crnogorskog državotvornog, nacionalnog i građanskog identiteta. Ali se u to promišljanje i djelanje moraju uključiti, opet i uvijek, svi djelovi društva. Ovom prilikom se ne govori o ekonomiji, kao najznačajnijem segmentu aktivnosti državne politike. Govori se, prije svega, o obrazovanju, ali i presudnoj ulozi kulture u najširem smislu tog pojma. Premijer Marković je u pravu kada kaže da Crna Gora nije nikada imala ovakvu poziciju u međunarodnoj zajednici. Ali je u pravu i kada poziva na svijest o toj poziciji i odgovornosti svih da djelatno doprinesu novoj stvarnosti Crne Gore. Taj poziv je upućen i pojedincima, ali i institucijama, pred kojim je skoro pa revolucionarni poduhvat- prevazilaženje provincijalnih standarda. Danas se identitet i kultura Crne Gore moraju dokazivati i promišljati na najznačajnijim mjestima i manifestacijama cijelog svijeta. Danas institucije kulture, nauke i obrazovanja moraju tražiti svoju poziciju u recentnim svjetskim rezultatima i dostignućima. Danas Crna Gora mora biti otvorena za znanje, kvalitet, standarde i uticaje relevantnih dometa iz cijelog svijeta, a u tome najveću odgovornost imaju crnogorske institucije, svaka u svojoj oblasti djelovanja.

Nije prvi put u crnogorskoj istoriji da crnogorsko društvo nije u stanju, ili da čak odbija, držati korak sa vizijama ili htijenjima svojih istaknutih vladara, ili pojedinaca. Neka i ta istorijska lekcija bude nauk za savremenu Crnu Goru.

Željko Sošić, reditelj