Piše: Ahmed Avlijani
Nema dana u godini a da nije godišnjica nekog bošnjačkog stradanja i herojski jubilej borbe bošnjačkog insana za opstanak i ostanak na svojoj i prapostojbini svojih prapredaka u balkanskoj krvavoj areni.
Pa ipak GENOCID kojega se ovih dana sjećamo izdvaja se po svojoj obimnosti, monstruoznosti, kulminaciji duboko ukorijenjene mržnje koja ga je izazvala te očiglednosti nakane da se sa jednog prostora, bez biranja sredstava, ukloni cijeli jedan narod, kriv što je druge vjere i nacije.
Ovaj zločin dao je novu, neslućenu, ljudskom umu činilo se nezamislivu dimenziju toj riječi.
Mnogi će 11. juna pisati o Srebrenici, neshvatljivo velikom broju stradalih, nepojmljivoj svireposti zločinaca i zaglušujućem muku svijeta što je u smiraj 20. vijeka u srcu Evrope mirno posmatrao GENOCID, što sa kanala svjetskih TV stanica što preko UN posmatrača, ne maknuvši ni prstom da ga spriječi.
Da zlo bude još veće, taj isti, nijemi svijet je samo malo kasnije, u Dejtonu, legalizovao tvorevinu nazvanu Republika Srpska dajući joj neki do sada nepoznati status, uvažavajući time GENOCIDNU kao legalnu stečevinu.
Ja sam, umjesto toga, odlučio da danas, sasvim namjerno dva dana prije godišnjice GENOCIDA U SREBRENICI, simbolično, šaljući poruku da moramo djelovati proaktivno i uticati na dogadjaje prije nego što nas zadese umjesto što djelujemo reaktivno, post festum, sanirajući i oplakujući ih, podijelim sa vama neka svoja razmišljanja.
Činjenica je da još nijesmo vidjeli katarzu u narodu iz kojeg su došli zločinci i u čije je ime taj zločin izvršen već se, naprotiv, zločini i zločinci glorifikuju i opravdavaju a zločinci imaju status narodnih heroja.
Treba li veće opomene da ne zaspimo, da stražarimo i da učinimo sve da nam se nešto slično nikada više ne ponovi?
Ako pravilno pročitamo prošlost i shvatimo sadašnjost, bez neke prevelike potrebe da čitamo izmedju redova shvatićemo da mač sto nam stoji iznad glave nije uzmaknut ni pedalj a kamo li da je u koricama zaliven, naprotiv, samo je u novom zamahu i čeka da skinemo oklop.
Za početak moramo shvatiti da je SREBRENIČKI GENOCID dio velikog projekta deosmanizacije, deislamizacije i debošnjacizacije ovih prostora kako bi se stvorili uslovi za ostvarenje projekta velike Srbije i da je taj projekat živ te da njegovo sprovodjenje nikada nije stalo.
Tri ključne stvari koje mi na to ukazuju dijelim sa vama u redovima što slijede.
Prva je relativizacija svih dosadašnjih zločina, pa i GENOCIDA U SREBRENICI, kroz njegovo poricanje, zamagljivanje dogadjaja i smanjenje broja žrtava te izjednačavanje zločinca i žrtve floskulom “svi su činili zlocine”, koja se, na žalost, lako prima kod pojedinih, neosviješćenih Bošnjaka koji je posmatraju izolovano od stvarnih dogadjaja, ne ulazeći u njenu suštinu.
Ovakvim izjednačavanjem organizovanog GENOCIDA, osmišljenog sa ciljem da se jedna nacionalna i vjerska zajednica u potpunosti eliminiše sa jedne teritorije, i nekog izolovanog ratnog kriminalnog čina nekog pojedinca želi se umanjiti odgovornost i “podstaći pomirenje” na pogrešnim osnovama, oročeno do neke nove prilike koja, obično, dodje kad zločinac ojača a žrtva oslabi i zaspi.
Druga je uspavljivanje Bošnjaka, zaboravom, pomirenjem, humanizmom, europejstvom, domokratizacijom, suživotom, praštanjem i sličnim metodama kojima se svako pamćenje i opreznost želi predstaviti kao antisuživotno, antipomiriteljsko, anticivilizacijsko i antievropsko te mu se odmah prišiva u svijetu oprobani i svijetu prijemčivi epitet islamskog fundamentalizma.
Treća je držanje srpskog nacionalizma u konstantnoj pripravnosti.
To se postiže kroz dvije komponente, medjusobno povezane, od kojih je jedna stvaranje osjećaja permanentne ugrozenosti kod Srba a druga je razvijanje osjecaja islamofobije i turkofobije, prvog kroz navodno ugrozavajucu religiju koja prijeti da svojom natalitetsko – demografskom politikom i agresivnošću koja joj se pripisuje potisne u drugi plan srpsku naciju i pravoslavnu vjeru a drugog kao zlu pod kojim su Srbi ugnjetavani vjekovima kojem se treba osvetiti i sa ovoh prostora ga protjerati.
Pri tom se Bosnjacima pripisuje turski identitet kao jedini i negira autohtonost čime se, kao zaostavština tog demoniziranog osmanlijskog identiteta i carstva, Bošnjak (Turčin) smatra stranim, okupacionim elementom legitimnim za protjerati, ubiti ili na bilo koji drugi način odstraniti sa teritorije na koju Srbi smatraju da polažu ekskluzivno pravo.
Ne manje značajno je i držanje pripravnim vojno – ideološkog krila velikosrpskog projekta, četničkog pokreta, koji je korišten za sve zločine nad Bošnjacima koje je istorija zabilježila.
Svjedoci smo rehabilitacije i afirmacije tog pokreta od strane zvanične politike u Republici Srbiji i tzv. Republici Srpskoj dok u Crnoj Gori, takodje, imamo ozbiljne pokušaje u tom pravcu od strane respektabilne političke snage koja, preko satelitskih pseudogradjanskih ili neosviješćenih bošnjačkih stranaka traži od Bošnjaka podršku za tako nešto.
Sve ovo meni ukazuje na mogućnost i riješenost da se, ukaže li se takva prilika, kroz činjenje nekih novih zločina nastavi ostvarivanje velikosrpskog projekta.
Jesmo li, 23 godine nakon GENOCIDA U SREBRENICI, naučili da pravilno čitamo i tumačimo prošlost i sadašnjost; jesmo li doveli u vezu relativizaciju četničkih zločina i državno ali i bošnjačko opraštanje zločincima koji su pred kraj rata prešli u partizane i u udobnosti državnih funkcija čekali novu priliku sa ovim što se sada dogadja; jesmo li iz 11 GENOCIDA nad Bošnjacima uočili kontinuitet i spremnost zločinaca da ih čine; jesmo li naučili da je projekat velike Srbije naddržavan, nadstranački i nadvremenski; jesmo li uočili kako nas uspavljuju izmedju dva ciklusa zločina i jesmo li naučili da moramo ostati budni i učiniti sve da nam se, nakon Velikog bečkog rata, istrage poturica, Šahovića, Drugog svjetskog rata, Srebrenice i još mnogo drugih GENOCIDA i zločina oni nikada više ne ponove ili smo opet spremni da nas, poput jaganjaca, pomaze po glavi i napoje vodom kako bi bili što mirniji pred klanje?
Ne znam sa sigurnošću ali me plaši odgovor koji naslućujem.
Ja, iako to uvijek, tipično balkanski teško priznajem što potvrdjuje moju autohtonost ovdje, nemam odgovor na pitanje kako spriječiti novi GENOCID ali uobražavam da znam da je svijest o opasnosti od njega prvi i veliki korak u traženju tog odgovora baš kao što se, u traganju za njim, kompletna bošnjačka intelektualna i politička elita mora uzdići iznad ličnih, stranačkih i svih drugih interesa, podjela i animoziteta i uložiti svo znanje i snagu da nam se SREBRENICA NIKADA NE PONOVI.
Žrtvama GENOCIDA U SREBRENICI, i svih ostalih zločina neka Allah dz. sh. podari Dzennet a porodicama snagu da izdrže.
Amin
